Na prvi pogled, sučeljavanje dvojice najizglednijih kandidata za budućeg hrvatskog premijera, šefa SDP-a Zorana Milanovića i novog lidera HDZ-a Andreja Plenkovića, djelovalo je malo dosadnjikavo. Ali, nakon trinaest godina u kojima su njihovi prethodnici bježali od takvih predizbornih megdana, sinoćnji duel u programu javne televizije dobrodošli je povratak praksi uobičajenoj u zapadnim demokratskim zemljama. Jednako treba pozdraviti i činjenicu da je debata djelovala vrlo kulturno i protekla je bez ideoloških bjesova uobičajenih u hrvatskim predizbornim utakmicama.
Ni jedan od dvojice takmaca nije napravio neku strašnu pogrešku niti je ostvario neki bravurozan prodor. Šteta što im savjetnici nisu sugerirali da spreme i neko zrnce humora, provjereno sredstvo za šarmiranje publike. Snage su bile prilično izjednačene.
Milanović se možda pokazao nešto potkovaniji s podacima, govoreći o ekonomiji bio je konkretniji i dobar se dio sučeljavanja činio življim i svakako prisutnijim. Ali je pokazao i veću nervozu. U više navrata inzistirao je na svom iskustvu, sam je sebe pretenciozno nazivao državnikom, spuštajući konkurentu da je europski činovnik.
Pokušavao je paternalizirati Plenkovića kao čovjeka koji je glancao briselske stolce dok je on izgarao u brizi za hrvatsku državu. Ali imao je i nekoliko posve neočekivanih, gotovo nevjerojatnih ispada. Poput priče o svom djedu za kojeg je rekao da je bio ustaša. O partizanskoj grani svoje familije nije govorio. Franji Tuđmanu bi poklonio Markov trg u Zagrebu. I da, valjda po prvi put se izjasnio kao socijaldemokrat.
Nekoliko Plenkovićevih udaraca vidljivo ga je zaljuljalo. Poput nazivanja famoznog Lex Perković Milanovićevim imenom. Ili efektnog upozorenja da vrlo lako poseže za najavama o hapšenjima. Milanović nije imao dobre odgovore na pitanja o SDP-ovim aferama. Bježao je od pitanja o kompromitiranom Jambu na svojoj izbornoj listi i nekim jakim SDP-ovim imenima, Zlatku Komadini na primjer, izvan izborne reprezentacije.
Plenkoviću se vidjelo da je prvi put ušao u takav ring. Ali funkcionirao je vrlo samouvjereno, možda malo previše popeglano u odnosu na kočopernu konkurenciju, no pokazao je da ga ništa ne može izbaciti iz takta. Njegova je smirenost malo vukla na savršenog štrebera, s dobro naučenim odgovorima. U nekim trenucima mogao je podsjećati na nekad dominantnog Ivu Sanadera, ali bez njegova političko g erosa i iluzionističkih sposobnosti. Generalno, pokazao se potpuno doraslim Milanoviću. Kuloari su očekivali da će ga šef SDP-a svojom agresivnošću zgaziti, ali Plenković je ostao na nogama, bez vidljivih rana. U svakom slučaju, HDZ je ponovno dobio lidera koji je obrazovan, vrlo elokventan i uglađen, ne lupeta ekstremizme, nego djeluje maksimalno kultivirano i potpuno europski. S takvim šefom i HDZ se odmah doima drukčije.
Obojica su vjerojatno uspjeli sačuvati svaki svoje birače, ali ni jedan nije digao vlastiti elektorat na noge, još manje da bi povećao svoj glasački bazen. Iduće će sučeljavanje - realno je očekivati - biti mnogo dinamičnije. Prvi dvoboj nakon više od desetljeća između lidera SDP-a i HDZ-a okončan je neriješeno. Bilo je to tek zagrijavanje za ono što slijedi.