Kradem iz svježe studije McKinsey Global Institutea: U 25 razvijenih ekonomija svijeta realni dohodak dvije trećine domaćinstava tijekom protekle dvije godine bio je ili zaleđen ili je padao. Žive li ljudi danas bolje ili lošije od generacije svojih roditelja?
Većina ljudi u razvijenim zemljama Zapada od Drugog svjetskog rata do danas činjenicu da će živjeti bolje od svojih roditelja uzimala je zdravo za gotovo i upravo je svijest o boljoj budućnosti bila snažnim motorom napretka. Samorazumljiva bila je i činjenica da će generacije naše djece i naših unuka živjeti u boljem i bogatijem svijetu od današnjeg. Većina tih pretpostavki dosad se pokazala točnima. Ekonomski rast od eksplozivnih sedamdesetih do danas rijetko je posustajao, unatoč povremenim krizama. U vremenu između 1993. i 2005. godine, upravo u razdoblju kad smo i mi kao dio nove Europe prolazili kroz snažno tranzicijsko razdoblje, benefite rasta globalne ekonomije nije osjetilo tek dva posto stanovnika u 25 razvijenh zemalja. Danas je, čini se, drukčije, a to bi za sobom moglo povući ozbiljne i dugoročne posljedice.
Benjamim Friedman u svojem kapitalcu iz 2005. ”Moralne posljedice ekonomskog rasta” napisao je rečenicu koju se ne smije zaboraviti: ”Kada ljudi osjete da žive bolje nego što su živjeli njihovi roditelji, oni postaju bolji jedni prema drugima”. Naoko jednostavna ”narodska” mudrost ključna je za razumijevanje dubokih poremećaja koji nam se događaju danas, kada su stvari okrenute u suprotnom smjeru.
McKinseyevi istraživači izašli su na teren u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljestvu (prije Brexita) i u SAD-u i pitali su ljude jedno jedino složeno pitanje: smatraju li da je njihova financijska situacija bolja ili lošija nego prije pet godina i koliko se njihov osobni standard poboljšao ili pokvario u odnosu na standard njihovih prijatelja i susjeda u istom razdoblju? Iako su odgovori varirali među zemljama, između 30 i 40 posto anketiranih sugeriralo je da im je danas standard lošiji od prijašnjeg, jednak broj odgovorio je da im je bolje, ostali misle da stagniraju.
Trideset ili četrdeset posto onih koji nisu osjetili napredak, zajedno s onima koji osjećaju da stagniraju, danas ima pesimističnije poglede na budućnost i na budućnost svoje djece od onih koji su osjetili napredak. Čak 50 posto onih koji ne napreduju očekuje da neće napredovati ni u budućnosti. Svaki treći očekuje i da će njegova djeca u budućnosti živjeti lošije nego što je živjela njegova generacija. U prijevodu, to znači da su motori rasta gotovo ugašeni.
U tim razmišljanjima mladi su srećom optimističniji od starijih. Više od trećine misli da će im se životi popraviti u sljedećih pet godina.
Produljeno razdoblje stagnirajućih ili padajućih osobnih prihoda moglo bi imati dalekosežne posljedice na ekonomski rast, pa onda i na javne prihode država. Kao rezultat može se očekivati socijalno i političko nezadovoljstvo, osjećaj odsječenosti od globalne ekonomije, kao i neprijateljski sentiment prema globalnom ekonomskom sustavu. Nejednakosti u prihodu kućanstava vodeći su uzrok rasta društvene i političke nestabilnosti. Ljudi koji se osjećaju materijalno ugroženima postaju neprijateljski nastrojeni prema imigrantima i proizvodima iz uvoza, ali i jedni prema drugima.
Domaćinstva s niskim ili srednjim prihodima u pravilu ne štede. Siromašni troše veći dio svojih plaća nego bogatiji. Kada se njima smanjuje mogućnost trošenja, pad potražnje je neizbježna posljedica. Prije recesije 2008. rast BDP-a u SAD-u doprinosio je rastu prihoda prosječnog kućanstva 19 postotnih poena. U Europi je to bilo nešto manje, 17 bodova. Sedam godina kasnije, u SAD-u i EU taj se doprinos izjednačio na 4 postotna boda. Posljedica je u Americi Donald Trump, u Europi jačanje desnice i nacionalističkih pokreta.
Još prije nekoliko godina bilo je teško zamisliti da ozbiljan političar čin masovnog terorizma u nekoj zemlji proglasi "posljedicom političke korektnosti". Prošli petak upravo ta je poruka Francuskoj stigla iz poljskog državnog vrha. "Ovaj je problem povezan s višedesetljetnom multikulturalnom politikom i politikom političke korektnosti. Nažalost, ovo su posljedice", rekao je poljski ministar unutarnjih poslova Mariusz Blaszczak. Globalna politička zajednica reagirala je na ministrovu izjavu "sa zabrinutošću", ali poljska neskrivena konzervativna zatvorenost nije daleko od filozofije sve glasnijih populističkih pokreta u staroj Europi.
Dio McKinseyeve studije koji navodim za otpisanu ministricu Nadu Šikić: jačanje globalne konkurencije natjeralo je kompanije da ulažu u produktivnost, kupuju bolju opremu i specijaliziraju se za djelatnosti koje traže veće razine znanja i vještina. Tržište rada tome se brzo prilagodilo. Tijekom posljednjih dvadeset godina jasan je obrazac rasta zaposlenosti među visokoobrazovanima, dok zaposlenost opada među srednje i nisko obrazovanima. U razvijenim ekonomijama broj visoko obrazovanih u radnoj snazi danas je veći od onog prije izbijanja krize. Zaposlenost malo ili srednje obrazovanih niža je nego u pretkriznim godinama i u rapidnom je padu. Pitanje: u kakvoj ekonomiji i u kojem vremenu planiramo živjeti.