Možda bi valjalo razmisliti o inicijativi ili uputiti javni apel Zlatku Hasanbegoviću da pod hitno u Zagrebu preimenuje sve ulice, trgove, prilaze, ustanove, čak i fontane koje u nazivima imaju makar i prizvuk antifašizma ili Tita. Čini se da je to jedini način da se gradonačelnika Milana Bandića zaustavi u pranju savjesti što je većinu u gradskoj Skupštini platio pristankom na preimenovanje Trga maršala Tita.
Od kada je potpisao deportaciju maršala iz središta Zagreba, Bandić ne prestaje tražiti način kako se iskupiti svima onima koje je duboko razočarao jer je pogazio vrijednosti koje je do jučer proklamirao, te vlastitu riječ kako ni pod cijenu novih izbora neće pristati na ultimatume oko preimenovanja trga. Ne bi li sprao blato sa sebe, Bandić se dao u glancanje svega živog po gradu što bi se moglo povezati s Titom i antifašizmom.
Nije ni tjedan dana kako smo saznali da će nalickati fontanu "Tratinčica za Tita" i obnoviti cijeli perivoj "88 stabala za druga Tita" u Vukovarskoj ulici i na to spiskati 750 tisuća kuna, a već je osvanuo novi plan. Za 4 milijuna gradskih kuna ušminkat će Trg žrtava fašizma i okolne ulica (neće zaobići HDZ-ovo sjedište i, naravno, fontane koje će dobiti zasebni tretman ne bi li bljesnule novim, još ljepšim sjajem.
Budući da je gradonačelnik Bandić osoba neiscrpne energije, u što smo se imali prilike uvjeriti od 2000. godine kada je zasjeo u gradonačelničku fotelju, pa do danas (s kraćim prekidom kada je radi prometne nesreće i pokušaja podmićivanja policajca tu dužnost preuzela Vlasta Pavić), realno je da neće stati. A Zagreb nije mali i tko zna koliko još antifašističkog nazivlja i Titova imena ima razasutog po gradu. Ne zaustavi li se Bandića u samome startu, moglo bi se dogoditi da sav gradski proračun (preko 7 milijardi kuna) ode na obnovu svakojakih drangulija posvećenih pobjednicima u Drugom svjetskom ratu.
Ne bude li Hasanbegović dovoljno brz i ne ukloni li na vrijeme pred Bandićem sve titoističko i antifašističko znamenje razasuto po gradu, a podobno za obnovu, možda bi spas mogla biti radna grupa koju je oformio ministar uprave Lovro Kuščević. Tim stručnjaka za lokalnu samoupravu u kojemu je, doduše, samo jedan sveučilišni profesor, u prilici je zaustaviti Bandića dok je još vrijeme. Ili barem dok mu pothvat nije prešao granice šireg centra Zagreba, jer ako se prelije do Dubrave, Sesveta, uđe u kvartove i ulice Novog Zagreba moglo bi nam se dogoditi da se jednog jutra probudimo u gomilama smeća (i sada se odvozi svega dvaput tjedno) iznad kojih će se sporadično probijati sjaj fontana čiji će slapići škropiti po otpadu.
Po onome što je do sada komunicirano iz HDZ-a, ekipa za peglanje zakona koji definira ovlasti i odnose aktera lokalnih vlasti ima samo jedan zadatak - a to je onemogućiti skupštinama (vijećima) da na proračunu ruše župane, gradonačelnike i načelnike. Ne treba a priori sumnjati u namjere HDZ-a, jer možda stvarno prijeti realna opasnost od zloupotrebe instituta kojim se mogu isprovocirati prijevremeni izbori. Ipak, za pitati se koje mogu biti posljedice narušavanja balansa između župana (gradonačelnika) i skupštine (vijeća). Tko će, recimo, zaustaviti Bandića u obnoviteljskom i graditeljskom pohodu na fontane te vidanju spomeničke baštine koja je preostala iz Titova režima ukoliko se Gradskoj skupštini srežu krila i onemogući im da mu kažu dosta i zaprijete proračunom? Ako će ga zacementirati na četverogodišnjem mandatu, onda mu makar nek' smanje iznos (sada je to milijun kuna) koje može spiskati bez da ikog išta pita.
Nije Bandić jedini kojeg to ide. Ali je u specifičnoj situaciji jer je de facto na odlasku. Iz svakog njegova nastupa izbija dojam kako je svjestan da mu je ovo zadnji mandat i da je zbog toga pod strahovitim pritiskom.
Prolazi mu kroz glavu da će na dužnosti gradonačelnika Zagreba provesti puna dva desetljeća, i da ništa drugo u politici nije postigao. Svojedobno se natjecao za predsjednika SDP-a, ali je ispao već u prvom krugu, a na čelo stranke je došao Zoran Milanović. Onda je želio biti kandidat stranke za predsjednika države, ali je SDP izabrao Ivu Josipovića. Kandidirao se sam, ali je izgubio na izborima. SDP ga je radi neposluha izbacio iz stranke, a Državno odvjetništvo nekoliko godina kasnije zbog petljanja s računima za kampanju otvorilo istragu. Pokušao je sa svojom političkom strankom ući u Sabor, ali je dobio tek dva do tri zastupnika, a stranka mu je na rejtingu statističke pogreške.
Jedino gdje stvarno može reći da je uspio je grad Zagreb. Ali kao i svatko tko vozi zadnju životnu ili karijernu dionicu, i Bandić se vjerojatno u nekom času pitao što će ostaviti iza sebe. Zasigurno je tako nešto bilo okidač za fontane koje su počele nicati po Zagrebu.
Sve bi još bilo okej da se nije pojavio Hasanbegović i dvadeset godina Bandićeve karijere izokrenuo naglavačke. Bandić se trudi opet sve posložiti, ali je tužno što ne shvaća da će od svega što je dvadeset godina radio po Zagrebu, ostati zapamćen kao gradonačelnik koji je ukinuo naziv Trga maršala Tita.