Iako se čini da je pobjeda HDZ-a taman toliko uvjerljiva da može zajamčiti formiranje relativno stabilne vlasti, mlada hrvatska demokracija možda se nalazi pred dosad najtežim izazovima.
Razlog za to leži u činjenici da je najkraći put prema hipotetskoj političkoj stabilnosti koaliranje HDZ-a s Mostom.
Već u startu nije krenulo dobro. Lider Mosta s mesijanskim sklonostima, Božo Petrov, u izbornoj je noći izbacio još jedan ultimatum koji u svojoj osnovi ponižava suštinu demokracije - s pet puta manje osvojenih saborskih mandata od HDZ-a bahato je dao rok od pet dana za očitovanje o Mostovih sedam uvjeta.
Razina umišljenosti mostovaca postaje zastrašujuća: oni govore o "spremnosti za istinske promjene" i traže saborsko izglasavanje sedam mjera kao dokaz poslušnosti većine, a pritom uopće ne shvaćaju koliko je to politički perverzno.
Pogotovo jer se radi o zaista potpuno bezveznim zahtjevima koji ne mogu proći bilo kakvu ozbiljniju skrutinizaciju stručnih službi u nadležnim ministarstvima, a mostovci ih nameću kao "istinske promjene" jer se ne mogu domisliti ničemu boljem te tako zapravo pokušavaju uvesti nasilnu diktaturu parlamentarne manjine.
Ako tu HDZ popusti samo jedan milimetar, postat će suučesnik u opasnoj raboti demontiranja uobičajenih demokratskih procedura, a pritom neće dobiti bilo kakvo jamstvo buduće zdravorazumske kooperativnosti Mosta po bilo kojem drugom pitanju.
Hrvatska se, pojednostavljeno rečeno, danas suočava s tucetom ljudi koji misle kako s jednom trinaestinom saborskih mandata mogu nametati volju kao da su parlamentarna većina te se pritom hine "nepogrešivima" i jako poštenima, čak uzvišenim ljudima, višekratno moralnijim od nas običnih smrtnika.
I smatraju to činjenicom.
Bilo je tako otužno čitati na stranicama Mosta kako brane jednog od svojih tribuna od "HDZSDP duopolske manufakture laži" kao da su potpuno nesvjesni realnosti u kojoj žive.
Možda njihov zastupnik nije zaslužio da se postavlja javno pitanje je li on "psihički bolesnik ili ratni profiter", ali u zemlji gdje djeca s Downovim sindromom nemaju pravo na invalidninu nije baš potpuno nelogično propitivati kako je moguće da netko sa statusom ratnog invalida zbog bolesti mozga koristi taj isti organ (mozak) za političke aktivnosti kao da uopće nema ozbiljnu anamnezu koja ga po zdravorazumskoj logici valjda ozbiljno limitira u političkom zvanju te pritom još uživa poreznu povlasticu u visini utvrđene invalidnosti i k tome prima plaću saborskog zastupnika.
Mostovcima je to skroz OK.
Nedostatak senzibiliteta za temeljne demokratske vrijednosti pokazao je i predsjednik SDP-a Zoran Milanović.
Umjesto da je dao neopozivu ostavku još nakon poraza na lanjskim parlamentarnim izborima, on ni jučer, nakon jako teškog poreza u već dobivenoj utakmici, nije uspio jednostavno otići s mjesta predsjednika te tako ubrzati demokratske procedure u vlastitoj stranci.
Odlučio se za taktiku nekulturnog razvlačenja škrtom najavom da se neće ponovno kandidirati za predsjednika te je tako do daljnjeg zavezao ruke svim aspirantima na stranačko prijestolje za hitno pokretanje repozicioniranja partije.
Ovako, s Milanovićem koji je sam sebe stavio u neko čudno stanje čekanja smjene na stranačkim izborima, u SDP-u se do daljnjeg neće dogoditi baš ništa konkretno.
Milanović, naravno, ne može objasniti kakvog smisla ima to što ćemo gledati njegov dug i mučan odlazak.