Dva su bizarna, ali vrlo indikativna, detalja obilježila subotnji prosvjed podrške bivšem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Prvi je taj da se onaj radi kojeg je cijeli događaj i organiziran - sam Hasanbegović - na skupu nije pojavio. Dapače, prema riječima organizatora, bivši ministar im se nije ni javio, što je - opet prema njihovim riječima - bio i glavni razlog slabog odaziva prosvjednika. Ako je suditi po medijskim izvještajima, okupilo ih se samo oko 150 - što je drugi bizarni detalj. Naime, ključni argument prosvjednika o tome zašto je Hasanbegović trebao i dalje biti ministar kulture bio je podatak o gotovo dvanaest tisuća preferencijalnih glasova koje je dobio na parlamentarnim izborima, iz čega onda proizlazi i zaključak da je premijer Andrej Plenković odlukom da Hasanbegović više ne bude ministar prekršio volju HDZ-ovih birača. No, ako su svi ti silni HDZ-ovi birači toliko privrženi bivšem ministru kulture, zašto ih je na prosvjed došlo samo 150? Odgovor na to pitanje, kao i činjenica da se sam Hasanbegović očito nastojao što je više moguće distancirati od prosvjednika koji su mu došli izraziti potporu, zapravo su i krunski dokaz da bučno najavljivana pobuna stranačke desnice u HDZ-u nije više od bure u čaši vode. Barem dok HDZ ima vlast. A to bi - ako je prognozirati prema aktualnom stanju u kojem se nalazi oporba - moglo potrajati. Bez obzira na to kakav na koncu bio njegov skor na čelu države i HDZ-a, Andreju Plenkoviću se mora priznati kako je u rekordnom vremenu uspio potpuno razoružati radikalnu HDZ-ovu desnicu.
Nakon Karamarkova mandata gdje je taj segment članstva i politike avansirao u stranački mainstream, činilo se kako će duha biti teško vratiti u bocu. Plenković se pokazao brutalno efikasnim. Situacija u kojoj se sada nalazi Hasanbegović - kao simbol i perjanica krajnje desnice HDZ-a - zorno ilustrira i u kakavoj se situaciji nalazi i cijeli političko-ideološki krug koji on zastupa. Nakon što je izbačen iz Vlade, i to uz popriličnu asistenciju Milijana Brkića, Hasanbegović se našao na brisanom prostoru. Ima tek dvije opcije. Prva je da svoju popularnost pokuša kapitalizirati kroz političku karijeru izvan HDZ-a, no problem je što to dosad nikome nije uspjelo. Dapače, s iznimkom Branimira Glavaša koji je politički opstanak našao u pseudoregionalizmu, svi HDZ-ovi disidenti desne provenijencije, od Tomislava Merčepa preko Ivića Pašalića do Milan Kujundžića su doživjeli fijasko. Koliko je količina preferencijalnih glasova dobivena na listi HDZ-a varljivo mjerilo osobne političke popularnosti najbolje pokazuje baš primjer Milana Kujundžića, koji je kao samostalni kandidat na prošlim predsjedničkim izborima doživio fijasko - dobio je gotovo tri puta manje glasova od Ivana Vilibora Sinčića - a u HDZ-ovoj kvoti bio je jedan od kandidata s najvećim brojem preferencijalnih glasova uopće. Sukladno tome, Hasanbegovićev politički rejting visok je tek onoliko dugo dok je on član HDZ-a. Činjenica da se nije pojavio na subotnjem prosvjedu ukazuje da je i sam svjestan te činjenice i da nije sklon napuštanju HDZ-ove 'comfort zone'. No, što mu je alternativa ako ostane? Vrh stranke vjerojatno će ga izolirati i marginalizirati čekajući da se njegova popularnost polako ugasi. Da bi to izbjegao, Hasanbegović će se morati afirmirati kao unutarstranačka oporba, ali neće - poput Plenkovića nekoć - imati privilegij da to radi selektivno i kontrolirano iz sigurnosti briselske sinekure. Svakim svojim istupom kontra Plenkovića riskirat će optužbe da potkopava Vladu i vlast vlastite stranke, svakim suglasjem s Plenkovićem polako gasiti svoju popularnost na radikalnoj desnici. Bit će to hodanje po užetu, gdje je šansa preživljavanja slaba i za puno smirenije akrobate od Hasanbegovića. Barem dok je HDZ na vlasti.
A to bi - ponovimo opet - moglo i potrajati. Subotnji skup, utoliko, možda se u budućnosti pokaže i kao prvi glasnik jeseni hrvatske radikalne desnice. Plenkovićev HDZ neće - kako mu neki imputiraju - voditi lijevu politiku, no na njegovoj se agendi sasvim sigurno neće naći ideje poput lustracije, ukidanja registriranog partnerstva, ukidanja pobačaja, uvođenja spolne segregacije u školama ili neki od sličnih prijedloga koji gotovo svakodnevno pristižu od neumorne Željke Markić i njenih paraklerikalnih satelita, a onda zaokupljaju vlažne snove radikalnih desničara. Što će dulje takav HDZ vladati i brati ukusne plodove te vlasti, jačat će i svijest o tome da su svjetonazorske revolucije - kakvu je desno krilo stranke aspiriralo provoditi - štetne za osnovni pragmatični interes članova stranke. Ideologija je, naprosto, 'bad for business', a kako se ta maksima polako vraća u HDZ-ov mainstream, krajnja desnica vraća se na svoje prirodno stanište - stranačku periferiju. Povijesna prilika radikalne desnice da kreira stranačku - a time i državnu - politiku je propala. Vraća se u hibernaciju, tone natrag u naftalin. Koliko će dugo sam Hasanbegović uspjeti plutati, na koncu će vjerojatno biti potpuno nevažno.