Možda je i točno da prva lasta ne čini proljeće, no u slučaju Vladine politike kadroviranja u javnim poduzećima, već je prva tranša imenovanja poprilično jak indikator kako proklamirana praksa depolitizacije zapravo predstavlja tek novi smokvin list za ustaljeni modalitet postavljanja državnih menadžera političkim dekretom. Naime, razapeta između Mostovih predizbornih obećanja o imenovanju uprava državnih tvrtki putem javnih natječaja i HDZ-ove želje da imenuje nove upravljačke kadrove u tim tvrtkama što je prije moguće, Vlada je potkraj studenoga ustrojila poprilično bastardni model gdje prvo izravnom odlukom kao prijelazno rješenje imenuje minimalni broj članova Uprave da bi tvrtke mogle funkcionirati, a onda u roku od šest mjeseci raspisuje javne natječaje za odabir "trajnih" članova uprave.
Privremeni šefovi tako bi dobili mandat na šest mjeseci, a onda 'puni' mandat morali verificirati izborom na javnom natječaju. Takav model otvorio je logično pitanje - zašto bi ijedan renomirani stručnjak pristao na privremeni angažman od šest mjeseci u javnoj tvrtki, bez ikakvih čvrstih garancija da će biti izabran i na javnom natječaju? A ako garancije ima, koji je smisao javnog natječaja kojem se ishod unaprijed zna? Ovo pitanje aktualizirano je nakon što je Vlada na poziciju predsjednice Uprave HBOR-a imenovala Tamaru Perko, dosadašnju direktoricu odjela projektnog i specijaliziranog financiranja u Zagrebačkoj banci. Radi se o bankarki s vrlo respektabilnom petnaestogodišnjom karijerom u najvećoj hrvatskoj banci tijekom koje je stekla renome jednog od vodećih hrvatskih stručnjaka za financiranje investicijskih projekata, posebno u sektoru obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti. Ukratko, nema nikakve sumnje kako je Tamara Perko ima formalne kvalifikacije i poslovno iskustvo potrebno da bude kvalitetan kandidat za poziciju u vrhu državne razvojne banke.
Pitanje je tek bi li ona - ili bilo tko drugi u istoj poziciji - riskirao sigurnu i stabilnu poziciju kod postojećeg poslodavca u realnom sektoru radi garantiranih pola godine na čelu HBOR-a bez ikakvog, barem i neslužbenog, jamstva da se na natječaju u lipnju neće pojaviti ugledniji, renomiraniji ili samo politici prihvatljiviji kandidat. Pretpostavi li se da gospođa Perko ipak nije toliki karijerni hazader - a takva sklonost riziku bila bi uistinu loša kvalifikacija za šefa državne banke - valja pretpostaviti da na čelo HBOR-a dolazi s određenim garancijama da će tamo biti i nakon ljeta. A ta činjenica, pak, znači da će se Vladina depolitizacija kadroviranja u državnim tvrtkama na koncu svesti na Potemkinove natječaje s pobjednicima poznatim i prije nego što su uopće pristigle prijave zainteresiranih. I nije to prvi put. Zadnji put kad je HDZ bio na vlasti - u mandatu Jadranke Kosor - pod istom je egidom tobožnje profesionalizacije upravljanja državnim tvrtkama ustanovljen pomalo bizaran model odabira članova nadzornih odbora putem javnih natječaja. Radilo se o logičkoj inverziji.
Umjesto da tvrtkama upravljaju profesionalci temeljem jasnih ciljeva, a ispunjenje tih ciljeva nadziru predstavnici vlasnika - države, ovaj model podrazumijevao je da operativnu vlast u poduzećima i dalje drže politički imenovani kadrovi, a nadziru ih nominalno neovisni ljudi - iako većinom selekcionirani iz baze stranačkih simpatizera, te onda verificirani putem javnih natječaja s minimalnim formalnim zahtjevima i visokom razinom političke arbitrarnosti pri izboru. Ni novi model ne nudi puno bolju perspektivu. Osim što se radi o poprilično jasnoj prevari birača kojima je u izbornoj kampanji bio obećan transparentan model odabira šefova u javnim tvrtkama, ovakva metoda izbora teško da će rezultirati izborom najboljih mogućih ljudi.
Ako je Vlada već donijela odluku o tome da predsjednike uprava državnih tvrtki bira dekretom, a onda ostatak javnim natječajem - što je također truli kompromis - onda bi to trebalo jasno i reći. Odabranom šefu ili šefici Uprave trebalo bi omogućiti da aktivno sudjeluju u izboru svojih najbližih suradnika, a ne da i sami moraju sudjelovati u pro forma natječaju gdje će im temeljem političkih ili drugih preferencija biti dodijeljeni ljudi s kojima ne mogu formirati efikasan tim. Država (čitaj: politika) konačno bi se morala odlučiti. Profesionalizacija upravljanja javnim tvrtkama znači bezrezervno odricanje od ambicija korištenja političkih kriterija u procesu kadroviranja. U suprotnom, možda se može i naći neki validan argument da politika mora zadržati utjecaj nad upravljanjem državnim tvrtkama, no već sad je sasvim jasno da od depolitizacije neće biti ništa ni kad na vlast dođe sljedeća vlada. Jer, tko će im moći zamjeriti da jednu garnituru političkih menadžera zamijene drugom...