Na istoku Putin i Erdoğan, demokratski izabrani autokrati, doma suprematisti Farage, Le Pen, Salvini, Orbán, a na zapadu se kao Voldemortov crni znak uzdiže golema Trumpova glava, doduše ne crna nego narančasta ali s grimasom punom mržnje. Između toga dezorijentirana, nesigurna, uspaničena Evropa.
Gledano s naknadnom pameću čini se da bi bilo prikladnije da je Rostropovič, za svoj improvizirani koncert oslobođenja pred Brandenburškim dverima, uz porušeni Berlinski zid, umjesto svog violončela odabrao blok flautu - silueta iz profila bi preciznije prorekla današnju Evropu.
U ta se doba, prije gotovo četvrt stoljeća, Francis Fukuyama pročuo tvrdnjom da je prispio kraj povijesti, jer liberalna demokracija i slobodno tržište obujmljuju svu Zemlju, jer životni stil nas na Zapadu znači dovršetak društvene evolucije. Umjesto toga dobili smo (i u svijetu i u domovini) paroksističku verziju deregulacije Margarete Thatcher (čiji tadašnji obožavatelj Boris Johnson blistavo predstavlja njezine intelektualne i etičke dosege, na slavu onih koji su ih birali) i njezine američke posestrime reaganomika (zahvaljujući kojoj je prosperirao Donald Trump, hodajuća uvreda kapitalistima filantropima poput Andrewa Carnegieja ili familije Rockefeller, čijoj je zakladi geslo "mudra globalizacija").
Nakon agresivne globalizacije, nimalo mudre u tvrdnji da je demokraciju moguće usaditi bilo u koje tlo, ne čekajući da eventualno izraste sama iz svijesti i stremljenja tamošnjeg pučanstva, u pigmalionskom strabizmu da je moguće sav svijet prilagoditi waspovskome svjetonazoru (ali ovaj put bez genocida urođenika, osim tek tu i tamo nekog mučilišta poput Guantánama ili Abu Ghraiba), Trump nam servira novi izolacionizam Sjedinjenih Država, povratak najprimitivnijoj verziji interesnih sfera, u kojoj bi se on, kao "jaki čovjek" u Washingtonu, lako dogovarao s "jakim ljudima" drugdje, ne samo s Putinom ili Erdoğanom, koje kaže da poštuje, nego je kao budući partner tog tipa sporazumijevanja naveden i Kim Jong-un, pa ti vidi.
Izolacionizam je, po logici, antiteza globalizacije - ali u Trumpovoj viziji bi globalizacija biznisa opstala, kontrabalansirana vojnopolitičkim izolacionizmom.
To nije povratak na Wilsonov izolacionizam nakon intervencije 1917 i oktroiranja Lige naroda. To nije čak ni povratak na Walpoleovu politiku "uzdržavanja od ikakve intervencije dokle god je to moguće", koju je whigovski, dakle liberalni premijer proglasio 1723. To je još korak nazad u "sveti egoizam", garniran ofenzivom zastrašivanja Amerikanaca, kojima je Trump na republikanskoj konvenciji ocrtao apokaliptičnu sliku nacije, prezirući činjenice kao i uvijek kada su mu smetale. Uzalud je Obama dan kasnije objašnjavao da nacija nije na rubu kolapsa i kaosa, zahvaćena općim nasiljem, da je imigracija manji problem nego prije 20-30 godina, da je ulaz ilegalnih imigranata samo trećina onoga što je ulazilo dok je u Bijeloj kući bio Reagan, da ih je manje nego u Bushova doba, da je stopa najtežeg kriminala u posljednjih sedam godina opadala brže nego u prethodna četiri desetljeća, da je broj policajaca ubijenih na dužnosti manji nego u Reaganovoj eri.
Trumpovo zastrašivanje neistinitim brojkama nije samo sebi svrha. S jedne strane će uplašeni lakše zaći pod skute onoga tko maše batinom ili je barem obećava, pa bi to moglo prevagnuti na predsjedničkim izborima u studenome. S druge - što je u Evropi podcijenjeno - koncentracija na "apokalipsu doma" znači bazu za dezangažman u Evropi.
A taj dezangažman obuhvaća NATO, pakt koji su članice Unije desetljećima oslanjale na logistiku i na proračun Sjedinjenih Država. Hoće li Trumpove USA braniti Estoniju ili Litvu od eventualnoga ruskog napada, pitali su ga, a on je odrezao: "Prvo treba vidjeti jesu li te države respektirale obaveze preuzete prema nama. Ako jesu, onda da." Tenkovi mogu okupirati Estoniju u nekoliko sati, ali NATO neće reagirati automatski, nego će prvo Washington računati je li Estonija dovoljno uplatila za svoju obranu i je li bila preagresivna na američkom tržištu, savršeno zaključuje Massimo Gaggi.
Trošimo bogatstvo držeći vojnike po svijetu i onda gubimo 800 milijardi dolara, veli Trump, referirajući se na američki vanjskotrgovinski deficit (ne 800 nego 500 milijardi okruglo). NATO ne donosi profit Washingtonu, k vragu NATO. Kina nas drži kreditima za gušu, neka se Japan nuklearno naoruža. Erdoğan gazi ljudska prava, dakle "čini dobro sređujući stvari na svoj način", ocjenjuje Trump, kao da je ne Perón, kako mu tepaju, nego filipinski predsjednik Duterte ili Siksto V (onaj koji je dao povješati 2000 kradljivaca).
Što će Evropa? Odbijajući čvršću strukturu, odbijajući zajedničku obranu a i plaćanje za nju, Evropa je odlučila ostati artičoka koju je lako pojesti list po list, kako je lijepo rekao Cesare Borgia. Ostaje nam blok flauta.