ŽIVOTE, ROBIJO!

KRONIKE SLUĐENOG OCA Kako je Doktorica Pliško, zahvaljujući puzajućem državnom udaru moje kćeri, nepovratno i uvjerljivo pobijedila Prljavog Harryja

    AUTOR:
    • Tomislav Novak

  • OBJAVLJENO:
  • 10.01.2017. u 23:50

Screenshot:Youtube

Bitka za moju mušku pećinu rođenjem moje trogodišnje Lade zauvijek je izgubljena. Pospremio sam svoje Lost DVD-ove i lomljive Star Wars figurice. Malena ima druge planove

Kad imaš 25, solo si, i ne postoji baš ništa oko čega bi se trebao brinuti u životu, kupnja polovnog sportskog auta čini se kao dobra ideja. Troja vrata, puno konja, niskoprofilne gume, blještave alu felge. Čak naručiš mobilni frižider za gepek, i to iz Francuske (srećom, nikad ga nisu isporučili) jer trebat će ti za ljetovanje s ekipom. Glupo, skupo, nepraktično, i ne mariš zbog toga.

Kupnja prevelikog kućnog kina, koje ćeš upaliti dvaput u životu, zvuči još bolje.

Dajte mi to najveće, sa sedam zvučnika, hvala. Može, baš ove kičaste, u obliku čaša za šampanjac, i taj veliki zvučnik za bas, super će se slagati s mojim filmskim plakatima na zidovima i nepotrebno skupim, nepraktičnim ukrasnim stolićem u dnevnom boravku.

A onda dobiješ dijete i bitka za tvoju mušku pećinu izgubljena je prije nego što je počela.

Počinje sa sitnicama, oštre predmete premjestiš na gornje police, svoje Lost DVD-e i lomljive Star Wars figure spremiš u ladice, a po rubovima stolova i ormara zalijepiš one smiješne zaštitne plastike. Odjednom sve što se u stanu može otvoriti ima onu dječju bravu na sebi.

Više ne spavaš na Scarface jastuku (pa nemaš 16, objašnjava ti supruga), plakati Clinta Eastwooda i njegove pljuce završe na dnu ormara i čekaju neke bolje dane i veće stanove. Čekaju onu radnu sobu/sportski bar/teretanu koju nikad nećeš imati u garaži. Spavaća soba sada ti je ionako veliko spremište za jednogodišnju zalihu pelena i vlažnih maramica, a svijet se počne okretati oko kinderbeta.

I jednog jutra, ako ne paziš, probudiš se, umjesto u svom stanu i svom životu, u Disneylandu. I super ti je, uživaš ko prasac, ko oni luđaci u 12 Majmuna koji žive u podrumu ludnice, a misle da su iz budućnosti. Sa zidova ti se umjesto Prljavog Herija cere Doktorica Pliško, Minnie Mouse i neka koja se navodno zove Sofija Prva.

Klinci su takvi, uporni i sistematični, kad preuzimaju stan. Nije to dramatični coup d’etat, puzajuća diktatura uvodi se kvadrat po kvadrat.

Našoj kćeri trebalo je pune tri godine, i baš prošli tjedan slomila je i zadnji bastion otpora, zadnju pobunjeničku špelunku.

Negdje je iskopala svoj najljepši pogled, uperila te velike oči u mene, nabacila škrbavi-zubići na-parove-razbroj-se smijeh i pitala: tata, mogu li svoje crteže zalijepiti na ormar? Do lakta je umrljana temperama.

Možeš mala, rekao sam sretno.

Kraj. Bitka izgubljena, Dječja Imperija pobijedila je, svoj pečat ostavila je i na zadnjem nedirnutom komadu namještaja u stanu.

A počelo je dok je još učila puzati - prva su, šaptom, pala kolica za novine, ona šminkerska bedastoća koju u trenutku ludila kupiš za sve one superkul strane magazine koje u njima nikad nećeš držati, niti ih kupovati jer imaš - internet.

Malena je imala druge planove. U njima je radije jurila po stanu zajedno sa svojim plišancima, ko patuljci u Hobitu dok se ganjaju s orcima po rudnicima.

Ukrasni stolić u dnevnom boravku izdržao je dulje, nije se planirao predati bez ispaljenog metka. A onda je mala Neman zajahala gumenog konjića, glavom udarila u rub i završili smo na šivanju u Klaićevoj. Stoliću je odzvonilo, evo ga u šupi na tavanu, odmah pored mojih šampanj zvučnika za koje u stanu više nema mjesta. U zvučniku za bas danas se gnijezde plastične loptice koje “netko” uporno gura kroz otvor u njega.

Jer baš je zabavno kad peti put ovaj mjesec palimo usisivač i izvlačimo ih van.

Njihovo mjesto zauzeo je tabure od spužve i platna u kojem je spremište za kćerine slikovnice i bojanke. U kutu dnevnog boravka, dok se takvim još mogao nazivati, bila je polica s knjigama i ludostima iščeprkanima na Hreliću. Danas je tamo veliki dječji platneni šator. Kupili smo ga jer smo naivno vjerovali da će to biti jedini dječji kutak u stanu, i da će malena i sve njene igračke magijom nestati u njemu svaki put kad nam netko dođe u goste.

Šator sada služi kao vikendica našem psu, 11 godina staroj, poluslijepoj, teturavoj maltezerici Maši.

I za 20 godina bit će kao u onim sladunjavim američkim filmovima za nedjeljno popodne. Dok joj supruga i ja mašemo i gledamo kako odlazi s nekim mangupom na motoru, s osmijehom ćemo se sjećati “onog super malog pretrpanog stana u kojem smo s njom bili sretniji nego ikad”.

Iz drugih medija