Sjedimo na klupici u kvartu, malena i ja. Cijelo popodne jezdili smo na biciklima kao Stormtrooperi po Endoru i sad smo stali kraj male benzinske da napumpamo gume i poharamo dvije police sa slatkišima koje tamo drže. Glad ne pita, i Imperija mora predahnuti od osvajanja galaksije s vremena na vrijeme.
Svake subote isto, Tour de Kvart poslije ručka, pit-stop kod pumpe na povratku kući. I svaki put podsjećamo na cigansku čergu. Triput smo se međusobno sudarili, malena je naglavačke završila u žbunju pa joj je kaciga puna sitnog granja, a dijelove s bicikala kasnije skupljamo po cijelom naselju. K tome sad joj je preko lica duga crna crta od ulja, skroz od nosa do uha. Čini se da je, dok sam ja pumpao kotače, ona pokušala zagristi lanac od bicikla.
Htjela je probat, kaže, je li napravljen od gume.
Ali baš nas briga, lijep je sunčani dan i sretni smo ko prasci. Ona žvače neke kekse, ja cuclam pivo.
Pogled joj skrene preko ceste na neku ženu koja gura kolica s djetetom.
Tata, kaže mi odjednom, a gdje sam ja bila dok si ti bio beba?
Suuuper, pomislim. Jedan od onih razgovora.
Za tri mjeseca kćer će proslaviti četvrti rođendan i bebe ju kao tema u posljednje vrijeme baš opsjedaju. Preko noći je s bagera prešla na lutke, sve češće promatra maminu šminku u kupaonici i pitanje je dana kad će umjesto Tour de Kvarta otići na čajanku s frendicama. Ili što već klinke danas rade. Čajanke i dalje, vjerojatno, samo na Snapchatu.
Prebrzo to ide, nisam spreman.
A cijeli taj čuspajz s bebama počeo je par dana ranije. Jedne večeri strgan se vraćam s posla, sjedam za stol pred tanjur pun špageta i taman da ću zagrabiti, kad evo ti nje. Gleda me u tišini, a ispod majice neka plišana igračka, samo joj rep viri sa strane.
- Pojela si dinosaura?, pitam naivno.
- Ne, tata, trudna sam.
Muk. Skoro sam umro tamo na licu mjesta, s licem u tanjuru pašte. Žena umire od smijeha u kuhinji. Iz nosa mi viri rezanac.
- Kako molim?
- Trudna. Tiše žvači da ne probudiš bebu. Očekujemo da će se roditi u noći, kaže konspirativno ispod glasa.
Kako se ovo dogodilo? Još jučer smo nabrajali Star Wars figurice, sad pričamo o bebama, trudnoći i šminki. Kao da je Han Solo otišao na cugu s Carrie Bradshaw.
Pitanja međutim narednih dana nisu prestajala. Zašto ja njenu baku zovem mama, kad je ona baka, a mamu već imamo? Tko je kome muž, a tko sestra? Iz čijeg je trbuha tko stigao? Kad joj više planiramo dostaviti bracu i seku?
I zato sam znao gdje će razgovor iza benzinske završiti, na pitanju svih pitanja.
Tata, kako nastaju bebe? (Grmljavina i dramatična glazba)
Da odigram na rode? Ili pokušam s onom kako rastu iz glavice kelja? Donio poštar?
Objašnjavam joj oprezno: istina je, i tata je jednom bio beba, ne baš lijepa kao ti. Imao je usta kao haustor u Ilici i uši kao Dumbo, bijele čarape preko koljena i slamnati šešir kao Kekec. Jebiga, osamdesete. Tvoja baka je moja mama. Druga baka je mamina mama. MI smo došli iz njihovih trbuha.
Ali kako ste tamo došli?, pita, jer u vrtiću je čula da bebe nastaju od- vjenčanja.
- Da tata, curica i dečko se vjenčaju, pa u trbuh stave bebu. I svaki put kad žele novu moraju se opet vjenčati. Hoćete se ti i mama opet vjenčati?
- Ne znam, to ćeš pitati Željku Markić.
- Hoću se i ja zvati mama kad narastem, pita dalje.
- Hoćeš ako ćeš imati bebu.
- Aaa, ništa onda. To mi je puno posla. Bebi treba kuhati Čokolino, tražiti crtiće na You Tubeu, češljati ju, stavljati pastu na četkicu za zube. Svaki dan.
- Pa da, mama i ja to stalno radimo za tebe, kažem.
- Ali vama je to posao. Zato vi imajte bebu, a ja ću i dalje voziti bicikl.
Sve kul, ali gdje je ona beba, pitam, koju je neku večer rodila? Dat će je nekoj curici u parku kaže. Ionako ju stalno pilimo da igračke treba dijeliti.