SUMNJIVO LICE

Lazareva etika protiv srpske epike

Zagreb, 270208.
Savska 25, SC.
Lazar Stojanovic, srpski redatelj i kulturnjak.
Foto: Nina Djurdjevic / Cropix
Nina Đurđević / CROPIX

Lazar Stojanović

Stojanoviću pripadaju najveće zasluge što je svijet već 1992. saznao u ime čega Radovan Karadžić ubija Sarajevo. To je razjašnjenje bilo dragocjeno, jer se tako saznalo i što tko radi

Iako je, svi kažu, bio najdarovitiji student u generaciji, Lazaru Stojanoviću nije bilo dato da postane filmski redatelj. Zapravo, on je to po školi i bio, ali tako što je za svoj diplomski film uz profesorske pohvale dobio i tri godine zatvora. Došlo je bilo takvo vrijeme: nakon rušenja hrvatskih proljećara i srpskih liberala bila je uspostavljena i nova paradigma u kulturi. Da je bio godinu ili dvije stariji, da se pred diplomskim ispitom našao 1969. ili 1970, Lazar Stojanović bi se, s istim onakvim “Plastičnim Isusom”, provukao kroz iglene uši, kao što su se redom provlačili stariji redatelji crnoga vala, film bi zasigurno bio bunkeriran, ali ne bi bilo suđenja ni robije, jer ne bi bilo potrebno da se pred radnim ljudima i građanima za primjer likvidira mladoga umjetnika. Politički procesi pred sudom obično su nastavak nekih drugih, društveno-političkih procesa, koji se vode u centralnim komitetima i vrhovništvima, u crkvenim kurijama i u vladarskim dačama, već tamo gdje se donose odluke o budućnosti i vječnosti pojedinih društvenih zajednica.

Istina, mogao je Lazar Stojanović reterirati, mogao se pokajati i odreći se svoga mladalačkog djela, koje je ionako uskoro nadrastao, i mogao je još u osamdesetima postati jedan od onih salonskih disidenata, kojima je itekako bilo omogućeno da se bave svojim poslom, pa i da snimaju društveno angažirane filmove, uključujući i one koji su govorili protiv Partije. Trebao je samo zaboraviti na “Plastičnog Isusa”, i više nikad za nikad, ili dok se ne promijene globalne društveno-političke okolnosti, ne dirati u ikonostas našega domaćeg socijalizma, a zapravo samo u Tita. Lazar je pao zbog hule na domaći kult ličnosti, i to one najgore i nezamislive: za njega su te 1971. “svi totalitarizmi” bili isti. Ali u ono vrijeme to nije, kao što danas jest, bio način da se rehabilitira naci-fašizam, zajedno s njegovim domaćim inačicama, nego je to bio način da se kaže kako komunizam može biti što i naci-fašizam, te da se kult ličnosti u komunizmu baš i ne razlikuje od kulta ličnosti u naci-fašizmu. Kult je naprosto kult.

Ali Lazar se odricao nije, nego je sve do 1990., i javne rehabilitacije “Plastičnoga Isusa”, kada smo ga i mi gledali, istovremeno zadivljeni i razočarani - zadivljeni političkom hrabrošću i razočarani zajebantskom naivnošću - insistirao na svome filmu i na neodricanju od onoga što je stvorio. Za takvo što trebalo je i hrabrosti, i unutrašnje vjere, ali i krajnje ozbiljnog shvaćanja pojmova na kojima je utemeljen moderni svijet: slobode riječi, autonomije umjetničkog djela, odgovornosti pojedinca pred političkom represijom… Autor je odbio izdati svoje djelo, po cijenu da sljedećeg više ne bude. I nije ga ni bilo.

Lazar Stojanović nije, međutim, bio zatočenik “Plastičnog Isusa”. Niti mu je na um palo da se pokuša iza njega sakrivati. Kada je počeo rat, on je na krajnje nedvosmislen način odabrao stranu. I naravno, taj izbor bio je, ali i ostao usamljenički, autsajderski, izdajnički. Lako je Lazar izdao nacionalnu stvar. I još je lakše ostavio po strani svoje muke, pred većim i krvavijim mukama stotinama tisuća ljudi koji su postradali zato što nisu pripadali njegovoj naciji. Ili zato što su joj pripadali, ali na neki drukčiji način.

Da bi živio, Lazar je već postao soboslikar. Izvještio se u popravljanju malih kućanskih aparata. Bio je doktor za električne mlinove za kavu, miksere, usisivače…

Nasitno je režirao u kazalištu, ali to nije bio svijet koji ga je zanimao. Sudjelovao je u pokretanju protumiloševićevskog tjednika Vreme, radio kao novinar, komentator, analitičar. Kada su stranci počeli stizati u zemlju koja se spremala za rat, uzimali su ga za prevoditelja i vodiča.

Ali iz toga životnog galimatijasa i svaštarenja nije se stvorila ona konačna zbrka u glavi i oko nje, niti je Lazar postao žrtva, nije postao objekt kojim se velika povijest poigrava, niti ona njegoševska slamka među vihorove, sirak tužni bez nigđe nikoga, nego je vodio igru i borio se sa žarom i s darom, kako nije nijedan drugi, ostvareni i proslavljeni, srpski ili hrvatski, jugoslavenski ili postjugoslavenski filmski redatelj. Onaj koji nikada nije snimio svoj film, filmskim jezikom ispričao je apsolutno najvažniju priču ratova u devedesetima, priču koja ne samo da će mnogo toga objasniti, nego će biti osnova svakom budućem govorenju, pogotovu kada je o ratu u Bosni riječ, pogotovu kada je riječ o opsadi Sarajeva. Riječ je, naravno, o filmu “Srpska epika”, snimanom 1992, a redateljski i autorski potpisuje ga britansko-poljski redatelj Pawel Pawlikowski. Lazar Stojanović nije se formalno, imenom, mogao pojaviti kao koautor - spomenut je samo u specijalnoj zahvali na špici - zato što je to bio jedini način da se dobiju dozvole za snimanje. Istina je, međutim, da je “Srpska epika” Stojanovićevo djelo, barem koliko i svoga potpisanog autora. Njegova je osnovna ideja na kojoj je zasnovan film. Bez njega ta ideja nikako ne bi mogla biti ostvarena.

“Srpska epika” neka je vrsta dokumentarno-igranog filma, čiji je cilj da glavni junaci sami legitimiraju i obrazlože svoje ideje, te da predstave svoje duhovne i intelektualne nazore i identitete. Zašto ti ljudi granatiraju Sarajevo? Kako sami sebi objašnjavaju ono što čine? U što vjeruju i što ih vodi?

Ima u tome nečega što se jednom davno začelo u “Plastičnom Isusu”. Slike govore same od sebe. Autori se samo bave snimanjem i montažom. I ljubazno slušaju ono što im odabrani likovi govore. A ovi, pak, sami od sebe rade ono na što se čovjeka nikada i ničim ne bi dalo govoriti. S neskrivenim ponosom predočavaju pred kamerama i pred gostima svoje duhovne sadržaje, i sadržaje svojih duša. Naravno, oni pritom uljepšavaju vlastitu sliku i lažu o sebi, ali to uljepšavanje nakaznije je od svega što bi njihov neprijatelj mogao o njima reći, a lažući iskazuju neke od onih temeljnih istina svoga strašnog poslanja do kojih se drukčije i ne može doći.  U “Srpskoj epici” postoje barem dvije scene koje će se vidjeti i gledati na Sudnji dan, kada se pred svetim Petrom, ankanđelom Gabrijelom i pred onih nekoliko preostalih pravednika, bude prikazivala antologija najvažnijih scena u povijesti čovječanstva. U prvoj sceni Radovan Karadžić gudi u gusle i niže junačke deseterce kojima je nadahnuta njegova borba za nacionalnu stvar. U drugoj sceni Eduard Limonov puškomitraljezom nasumce puca po Sarajevu.

 

Živeći u tom gradu tokom prvih petnaestak mjeseci opsade događalo mi se - kao i svakome tko je u Sarajevu tih godina makar i nakratko boravio - da se nasred ulice nađem pod takvom, nasumičnom paljbom, među minama, granatama i mitraljeskim mecima, zato što je nekome gore na um palo da malo raspali po gradu. Od takve je pucnjave, od tih metaka lutalica i granata koje su ispaljene bez gledanja, poput svečanih plotuna za Dan republike, izginulo cijelo jedno malo Sarajevo, i u njemu neki prijatelji, susjedi, poznanici… Da nije bilo Lazara Stojanovića, jedva da bismo išta znali o perspektivi onoga koji je odozgor zapucao. Eduarda Limonova, čiju je postmodernu književnu veličinu pred rat otkrivao eto baš zagrebački Quorum, ili nekoga domaćeg epičara i guslara, to je, zapravo, sasvim svejedno. Lazar je zaslužan što smo barem jednog od tih ubojica vidjeli na djelu, što barem jedan od njih nije poslije mogao reći da nije bio tamo. Kažete da Limonov tim svojim nasumičnim rafalom nikoga nije ubio? Baš me zanima kako to znate.

Ali nešto je drugo u “Srpskoj epici”, ipak, mnogo važnije. Zahvaljujući tom filmu, Pawelu Pawlikowskom i Lazaru Stojanoviću, stvorena je legenda, i to ne samo lokalna, o duhovnom i političkom sadržaju srpske agresije, ispričana je priča o velikodržavlju i povijesnoj megalomaniji, o uvjerenju da oni drugi, oni na koje se puca i protiv kojih se ratuje, ne znaju tko su ni što su, pa bi im to konačno trebalo objasniti. Da nije bilo Pawlikowskog i Stojanovića, godinama bi se još, na štetu onih koji stradavaju, po Londonu, Parizu, Berlinu i Washingtonu tragalo za objašnjenjima i razlozima kojima je vođen Radovan Karadžić. I raspravljalo bi se zna li on, zapravo, što to radi.

Lazar je pokazao svijetu da je taj savršeno dobro svjestan svakoga svog postupka. Film “Srpska epika” je za istinu o žrtvama opsade Sarajeva, za istinu o ratu u Bosni, a onda i za ostale balkanske ratove u devedesetima, učinio više od cjelokupne propagande koja se, voljno ili nevoljno, našla u službi napadnutih zemalja.

Govoreći o stanju srpskoga društva, Lazar Stojanović je 1994. rekao: “Nama se ovde, u stvari, desio duhovni Vukovar.” Tada je najavljivao da će se zauvijek iseliti u Ameriku. Odlazio je, ali nije konačno otišao. Vraćao se da bi snimao. Film “Škorpioni - spomenar” još jedno je remek-djelo u službi istine. Bilo mu je dopušteno i da ga potpiše.

Posljednji put sreli smo se jesenas u Beogradu, u Centru za društvenu dekontaminaciju, na godišnjem predstavljanju biblioteke Dvadeseti vek, izdavača i urednika Ivana Čolovića. Obradovao mi se više nego što me je prethodnih godina i desetljeća navikao. Rekao je da moramo razgovarati o Ocu. Nismo, nećemo nikad.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo