Premda se na repertoaru muških fantazija mogu naći dvije (ili više) zgodnih cura kako se hrvaju u blatu, događaj o kojem pišem s fantazijama nema nikakve veze. Stvarnost je takva da je jedna djevojka grubo izvrijeđala drugu, a grubost ne bi smjela biti na repertoaru nikakvih fantazija. “Muku mučim da se dovedem u red, zato odjeb u skokovima!”, napisala je mršavija punijoj.
Naravno, kada vi za svoje punašno tijelo u bikiniju dobijete oduševljenih devet tisuća lajkova, nekoga to može doista inkomodirati, nekog nedobronamjernog. No, ni to nije meritum stvari. Ljudska se tijela ionako ne bi trebala dijeliti na mršava i debela, kao što se nikada nisu trebala dijeliti na crna, bijela, žuta ili crvena, jer svaka podjela u sebi nosi mogućnost zlostavljanja. Otkad je manekenki, većina ih je sablasno mršava, a tek poneka se usuđuje biti punija.
To što su pretjerana mršavost, opsesija vježbom i slaba prehrana gotovo siguran put u anoreksiju, još uvijek premalo brine modnu industriju. “Povraćala sam sve što bih pojela, zbog toga sam došla na 35 kila”, česta je rečenica nekog top modela, a i za brojne holivudske dive se nagađa jesu li “vitke” ili su bolesne. Svijet je izgubio ravnotežu i postao je anoreksičan na jumbo plakatima, a pretio u privatnom životu, što nije dobro ni za jedne niti za druge.
Licemjerno bi bilo reći da su teške mlade djevojke koje tamane ćevape i hamburgere za doručak neki doista lijep prizor. Odavno su stari Grci govorili kako je “vrlina - sredina” i da bilo kakvo pretjerivanje za čovjeka nije dobro - kao primjer navode upravo jelo i piće.
No, kada vam se život u pretvori u to da doručkujete štapić krastavca, ručate korijen celera, a večeru preskačete, ne možemo govoriti o zdravoj prehrani, nego o - bolesti. Kada bismo pamtili što to znači hraniti se “normalno”, tržište “zdravih kuharica” i “zdrave prehrane” ne bi toliko prosperiralo, niti bismo svi morali u sebi buditi unutarnjeg nutricionista. U svijetu davnih ljudi koji su hodali naokolo u teškim haljinama i s perikama na glavama znalo se da doručak treba biti glavni obrok, a večera - sporedni.
Marija Antoaneta, poznato je, u većini slučajeva večerala je samo bistru juhu. Pustimo sad njezinu dnevnu ljubav prema kolačićima. To je nije spasilo od giljotine, ali je do zadnjeg dana svojeg kraljevanja mogla ulaziti u svoje korzete i - izlaziti iz njih. Ako je bilo kraljeva koji su pretjerivali, a bilo ih je, uvijek bi se našao neki Holbein koji bi ih zabilježio precizno i pomalo ironično sa svim njihovim podbracima. Međutim, desetljećima nas s jumbo plakata ne gledaju nikakvi kraljevi s podbracima niti rubensovske debeljuce već ispijena lica i tijela koja izgledaju poput kože nategnute preko kostiju.
Diktatura takvih tijela dovela je do toga da sve više mladih djevojaka, pa i djece, pati od anoreksije. Srećom se prije točno dvadeset godina u svjetlu reflektora pojavila Sophie Dahl, jedan od prvih bucmastih top-modela, čije tijelo pamtimo s reklame za parfem Opium. Sophie je odmah postala ikona svih koji se ne žele hraniti listom celera i jednim krastavcem na dan. Reklama je u Britaniji postala sporna, jer je cura na njoj izgledala previše seksi. Od tog trena pojavio se javni manevarski prostor za “punije”, “oblije”, “ženstvenije”, “mekše” ili kako hoćete žene.
I premda se uvijek treba paziti poruka koje šaljemo, pa tako i one “drage moje, jedite baš sve što želite, pa tako i kutiju čokoladnih napolitanki za večeru”, ipak je vrijeme da odustanemo od poruka “drage moje, ne jedite baš ništa, trenirajte kao lude, a dogode li vam se trenuci slabosti, provedite ih uz ribanu mrkvu!”, jer takve su poruke u bolest i ludilo otjerale mnogo više žena nego što će ih ikada otjerati neki bucmasti model.
Kažem, svijet ne treba biti ni anoreksičan niti pretio, a naša tijela sve dok su zdrava ne bi trebala biti objekt rasprava i ekspertiza, no isto tako, izgladnjivanje je siguran put u bolest, a koji kilogram viška vodi nas u tek za broj veću odjeću. Kažem, koji, jer, prisjetimo se starih Grka i njihove definicije vrline kao “sredine”.