Kad je u prvim danima 2016. godina preuzimao kratkotrajni, zlosretni i bizarni mandat predsjednika hrvatske vlade, sad već zaboravljeni Tihomir Orešković taj je mandat otpočeo citirajući glasoviti hit Rickyja Martina “livin’ la vida loca”. Sad već bivši premijer - ispostavilo se - bio je dobar prorok. Orešković nije samo prognozirao kako će teći njegov kratki i potpuno ludi mandat u Banskim dvorima. On je - osim toga - proročanski predvidio glazbeni idiom prema kojem će u idućim mjesecima krenuti mladi hrvatski kapitalizam. Jer, samo 14 mjeseci nakon Oreškovićeva “livin’ la vida loca”, čitava Hrvatska pleše u ritmu latino dancea.
Ovaj tjedan, naime, u Zagreb je sletio čovjek koji će po svemu sudeći biti stečajni upravitelj hrvatske ekonomije. Sletio je čovjek koji će do daljnjeg biti gospodar hrvatskih oranica i trgovina, sladoleda i vina, koji će vladati svim njivama, izvorima, žitnim klasjem i drugim toposima domoljubne poezije. No, taj novi upravitelj Hrvatske niti je ban, nit’ poglavar, niti je uopće našijenac. Njegovo ime je Antonio Alvarez III., po službenoj je profesiji konzultant za restrukturiranje, a po paralelnoj profesiji skladatelj elektronske glazbe. Budući gospodar hrvatskog gospodarstva po svojoj je tajnoj strasti elektronički romantičar, tvorac je dance hitova “Feel the Light” i “Before the Snow Turns Into Rain”, kao i autor skladbe za latino sapunicu “Ruby”. A slijetanje Alvareza III. na zagrebački aerodrom - treba odmah reći - važan je, međaški moment za hrvatsku suvremenu povijest. Tim se dolaskom nije samo ispunilo Oreškovićevo proročanstvo da nam ubuduće slijedi “vida loca”. Time su se u potpunosti oživotvorile težnje hrvatske državotvorne ideologije. Dolaskom Alvareza III. u Zagreb hrvatski je postkomunizam u pravom smislu - završio.
Kroz čitavu povijest - učili su nas i još uče udžbenici - Hrvati nisu bili slobodni. Oni nisu bili “svoji na svome”, stoljećima su sanjali o svom “tisućljetnom snu”, a pri tom su ih gazili raznorazni “strani zavojevači”. Tih je zavojevača bilo kojekakvih - Franci i Mlečani, Turci i Srbi, Ugri i Zagorci. Vladali su Hrvatima i Ujlakiji i Ratkajevi, i Odescalchijevi i Tahijevi, i Morosini i Cornari, i Khuen-Héderváry i Kallay, i Aleksandar Karađorđević i Gleise Von Horstenau, i apsolutist Bach i gestapovac Kasche. Vladao je nominalno Hrvatima - eto, nismo mogli pasti niže - čak i onaj Amione, knez od Aoste, vojvoda od Spoleta kojeg su ustaše u ognjici servilnosti doveli u Zagreb da bude hrvatski kralj i nazvali Tomislav II.
Razni su - ukratko - tuđini vladali ovom ubavom grudom tijekom tih tisuću godina sužanjstva. Nismo baš u izboru kolonizatora imali ni sreće, ni visoke kriterije. No, čak i u toj neslavnoj niski - priznat ćete - nismo nikad pali ovako nisko. Nismo još dočekali da strane upraviteljske sile za guvernera Hrvatske imenuju dance pjevača kojem je najveća životna aspiracija muzika koja će slamati latinska srca. Autor songa za sapunicu “Ruby” pod ruskim je suverenstvom tako postao hrvatski kralj. Stoga bi najprikladnije bilo da Antonio Alvarez III. u to ime uzme i primjereno ime Tomislav III.
A nije to, prisjetit ću vas, tako trebalo izgledati. Jer, tamo 90-ih, kad se počinjao stvarati svijet u kojem danas živimo, hrvatska je nacionalistička misao imala oko narodnih bogatstava nešto drukčije planove i zamisli. Tih 90-ih cijela je hrvatska nacionalistička ideologija ružila taj tuđinski i mrski režim u kojem hrvatska bogatstva nisu u hrvatskim rukama, nego se naše premile devize odlijevaju u obližnje parazitske centre. U to doba, ako pamtite, redovna je krilatica bila “hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, a njezina ironična, radna inačica “hrvatska krmenadla u hrvatskom želucu”. Posao mlade nacionalističke ideologije bio je, stoga, da što brže i bolje napravi nacionalnu državu i u toj državi umjesto zloćudnog komunizma ustroji kapitalističku ekonomiju. A da bi ta država bila nacionalna, a ta ekonomija istodobno kapitalistička, bio je potreban Gazda. Gazda, koji će hrvatske resurse - jelte - držati u hrvatskim rukama. Koji će biti dostatno izdašan da sponzorira naše predizborne kampanje. Koji će biti dostatno politički razborit da upamti kome duguje svoje prvo bogatstvo. I - dakako - gazda koji će nam biti svjetonazorski blizak, koji neće pare traćiti na anacionalne i liberalne inicijative, koji će kioske i infrastrukturu upregnuti kad god ustreba Željki Markić te koji će svojim blagajnicama dati slobodnu, eto, čak i svaku drugu nedjelju.
Dvadeset godina kasnije, priča o politički poćudnim, konzervativnim gazdama zašla je u svoj suton. Kutle je u bosanskom izbjeglištvu, Rajić u Švicarskoj, Gucić se vucara sudnicama, Kerumu je samo politika preostala da ga spasi propasti. A sada je na koncu pao i posljednji gazda svih gazda, čovjek koji je u inverziji izvornog plana postao moćniji čak i od politike koja ga je kreirala. Pao je, unatoč tome (ili baš zato) što je bio bezuvjetno moćan i zato što je zbog bezuvjetne moći bio medijski bezuvjetno nevidljiv. Pao je, jer je bio izvan demokratske kontrole, a taj nedostatak demokratske kontrole uništio je i njega, a evo bogme i nas.
I eto nas sad gdje smo, na stvarnoj završnoj točki tranzicije. Umjesto našeg, ortačkog, košer arvackog kapitalizma, dobili smo sad naprosto kapitalizam kao takav - anoniman, nemilosrdan, kapitalizam banaka, telekoma, mirovinskih fondova i burzovnih svjećica. I butige i turističke agencije, i oranice i njive i žitno klasje, svi ti radićevski mitemi seljačke sloge i žuljnih ruku sada nisu ništa drugo nego brojčice u koloni poslovne bilance koja se iz sata u sat opasno naginje u crveno. A pošto se pokazalo da Hrvati ne znaju suvereno upravljati sami sobom, kolonijalni pokrovitelji šalju interventnog guvernera koji izgleda kao otjelovljenje Gereova lika iz filma “Pretty Woman”. Alvarez III., dux Agrokora, rex Croatije, milošću Božjom - točno je otjelovljenje onog gdje nas je dovela hrvatska nacionalna ideologija. Oni koji dosad nisu razumjeli da se suverenost i globalni kapitalizam međusobno isključuju, sada imaju živi primjer. U kapitalizmu nema suverenosti - a onima koji to dosad nisu vjerovali, kao dokaz prilažemo filipinskog dance pjevača. Antonio Alvarez čisto je, hodajuće otjelovljenje tuđmanističke ideološke laži.
Postoji ipak nešto što u ovim trenucima hrvatskog ekonomskog otrežnjenja zbunjuje. Naime, gdje su sad dežurni branitelji narodne suverenosti? Gdje su borci za nacionalnu stvar sad, kad - eto - narodna bogatstva padaju u tuđinske rusko-filipinske ruke? Gdje je politbiro iz savskog šatora sada, kad će u kovitlanju koje nam predstoji pasti na stotine OPG-ova, pa i desetine braniteljskih zadruga? Gdje su sad biskupi i klerikalne organizacije, u trenutku kad je dekadentna šund-kandža filipinskog dancera stavila ruku na svetu hrvatsku njivu? Kako to sad najednom nema ni šatora, ni plinskih boca, ni trikoa s bijelim križem, ni biskupskih poslanica, ni koncelebriranih misa? Kad je trebalo ratovati protiv Freda Matića, ili pedera i lezbi, ili filmskih zaklada, ili protiv potpisnika deklaracije o jeziku, onda su novine bile pune novovjekog “subnora”, filoustaških povjesničara i klerikalnih aktivista. Tijekom ovog tjedna - u trenutku kad se pred našim očima rušila postojeća nacionalna ekonomija - cijelo je to inače agilno društvo organiziralo jedan jedini prosvjed, na njemu je bilo šest ljudi, a odvijao se na splitskoj plaži Kašjuni. Umjesto da protestiraju protiv onog što se događa ili će se dogoditi u Iloku i Kutjevu, u Vupiku i Belju, ljuti su se subnoraši skupili da Dragan Markovina ne bi slučajno srušio cementni spomenik mornaričkim braniteljima. Dok se pred našim očima ruši skalamerija zvana hrvatsko društvo, dok upravo u kataklizmi nestaje frankenštajnovski hibrid koji su kreirali, hrvatski državotvorci imaju preča posla: Titov trg, Deklaraciju o jeziku, nepoćudne filmove i tjednik Novosti. O Antonio Alvarezu III. - izgleda - oni nemaju nikakvo mišljenje. Nemaju, premda je on njihov izravni proizvod.
A znate zašto nemaju? Zato što stvarna suverenost njih nikad nije zanimala. Njih je uvijek zanimalo - i još ih jedino zanima - samo ideološko podčinjavanje. Borbu protiv onog što nam se sad događa naši su suverenisti prepustili hipsterima i marginalnim portalima, Teodoru Celakoskom i “skojevkama dlakavih nogu”. Todorić im je bio dobar, jer je bio konzervativan, i Arvat, i katolik. A osim tog ideološkog DNK, njih ništa niti je zanimalo, niti ih zanima sada.
Na koncu konca, oni Alvareza III. neće ni osjetiti jer imaju svoje nedodirljive mirovine, saborske i subnorovske, te nedodirljive konkordate. Alvareza III. osjetit će drugi, svi oni u ovoj zemlji koji su još toliko glupi da nisu emigrirali, i toliko glupi da još rade. Njima će na naplatu doći račun za posljednju rundu na karminama tuđmanizma.