Hrvatskoj nedostaje liječnika, i to već duže vrijeme. No, u istom su problemu i druge zemlje EU pa liječnički eksport-import cvate. Jedni uvoze, drugi izvoze, dio liječnika koji ode ipak se vrati, ali ostaje činjenica da je nužno nešto poduzeti da "izvoza" liječnika ipak bude što manje.
Jesu li beneficije izlaz?
Najnovija javna rasprava o tome kako bi trebao izgledati budući zakon o zdravstvenoj zaštiti pokazala je da dio liječnika drži da se njihov odlazak iz Hrvatske može zaustaviti samo beneficijama koje svi ostali smrtnici nemaju niti ih se usude tražiti. Reinkarnirali bi, primjerice, beneficirani radni staž jer "previše rade prekovremeno". No, beneficirani radni staž za liječnike ne postoji ni u drugim zemljama EU pa teško mogu očekivati da će im ministar zdravstva odobriti taj nerealni zahtjev.
Neće proći ni drugo sporno traženje, odnosno da liječnik ne mora vratiti uloženo u edukaciju, točnije u specijalizaciju, "jer je odradio posao u bolnici". Ni taj zahtjev nema ozbiljno uporište, premda se upravo to pokušava provesti već dvije zadnje godine pod egidom - poklonite nam novac da se brže snađemo u Dublinu ili Londonu. Drugim riječima, liječnici drže da preuzete obveze njih zapravo ne obvezuju. Nisu oni njujorški dečko Joel Fleischman pa da mora vraćati dug "Životom na sjeveru". No, kao što nema besplatnog ručka, nema ni besplatne specijalizacije i morat će naučiti "živjeti na Aljaski"...
Može li se više i s ograničenim "resursima"?
Naravno, ali u liječničku se priču mora uključiti i lokalna samouprava, a dio liječnika shvatiti da se prava i obveze odnose na obje strane. Drugim riječima, onaj tko da stipendije ili specijalizacije ima pravo očekivati "povrat sredstava". I besplatan najam stana mogao bi pomoći, kao i zapošljavanje supružnika...
Nedvojbeno, puno se toga može popraviti u odnosima liječnici - država ako se isključi megalomanija u zahtjevima i svede na realne okvire zemlje u kojoj živimo, jer trava sigurno nije uvijek zelenija kod susjeda.