Dvoje Sjedinjene Države su se pokazale u Hamburgu za sastanka G20, različite i zapravo posvađene. Jedne je zastupao predsjednik Donald Trump, koji je sjedio za stolom s ostalim predsjednicima - osim kada je imao pametnijega osobnog posla, ostavljajući da naciju zastupa imenovana dužnosnica Ivanka Trump, njegova kći (eto, i u njih je državna politika obiteljski biznis, mogli bi se pravdati naši polittajkuni). Druge je, u prosvjednoj koloni, predstavljao podjednako zakonit gradonačelnik New Yorka Bill de Blasio, koji je Bloombergovoj agenciji objasnio da dolazi u ime Amerike "koja se stidi predsjednika lašca".
Trump je u Hamburgu nastojao ostaviti državnički dojam, ponašao se kao političar spreman razgovarati i dogovarati se, ali je objektivno - i to je dobra vijest - ostao izoliran u nekim važnim pitanjima, kao što su klima i slobodna trgovina. Potvrdio je time da su Sjedinjene Države, prvi put nakon 1940 i svrstavanja predsjednika Franklina Roosevelta na stranu saveznika, "Ujedinjenih naroda" (koje će ime zaviještati budućoj svjetskoj organizaciji), odustale od ambicije da budu glavni svjetski lider.
Srdačnost koju su mu u Hamburgu iskazali Xi Jinping i Vladimir Putin vjerojatno nije hinjena. Američki djelomičan izolacionizam otvara njihovim državama prostor za jačanje utjecaja. Xi se u to bacio netom je Trump izabran, Putin je obnovio politiku podrške Trumpu.
Rusija je posljednjih godina, na dvjema razinama - diplomatskoj i hakerskoj - igrala istu igru: u svakoj od konkurentskih zemalja podržavala je kandidate izolacioniste i potkapala kandidate globaliste. Ne zato što bi Moskvi ideološki više odgovarali Trump, Le Pen, Wilders (pa Petry, Salvini itd.), nego zato što procjenjuje da jačanjem njihovih pajaca ili manijaka slabi konkurentske zemlje, a u Evropi Uniju u cjelini.
Poput hamlinskog frulaša Putin je vješto zasvirao na žici Trumpova ega, pa su dva muškarčine imali više od dva sata što pripovijedati jedan drugome, uživajući što Shinmininogometzo Abe antišambrira čekajući neuljudnoga tajkuna na vlasti, koji se na kraju dao slikati s rukom na Putinovu ramenu. Obećali su da će se češće sastajati. Umirujuće.
U sklopu te jednodušnosti (osobito preko sirijske grbače) bilo je zabavno nešto kasnije pročitati kako Putin kaže da je Amerikanac prihvatio tvrdnju Moskve da se Rusija nije miješala u američke predsjedničke izbore, dok je američki državni tajnik Rex Tillerson objavio da su Trump i Putin ostali u duboku nesuglasju u pogledu te dvojbe (koja je u Washingtonu i predmet istrage). Jedan od dvojice laže, što nije čudno - čudnije je što možda jedan od dvojice govori istinu.
Istina je da su u nekim stvarima svi glasali protiv Trumpa (primivši k znanju njegovo izdvojeno mišljenje, na primjer u pogledu Pariškog sporazuma o kroćenju klime), ali se ispostavilo da je samo Angela Merkel, svojim pomalo dosadnim inženjerskim stilom, posve mirnim tonom ali sadržajno odlučno, protuslovila Trumpu po svoj liniji rasprave. Išlo ju je to kao predsjedavajuću, ali joj je to i išlo kao nesumnjivo najjačoj političkoj ličnosti u Uniji.
Nije bilo gotovo ni jednoga bitnoga otvorenog pitanja, od klime do imigracije (terorizam nije otvoreno pitanje, tu je jednodušnost neupitna), u kojemu se Merkel i Trump nisu našli na suprotnim stranama.
Većina u G20 stoji uz Merkel. Manjina u EU, koja se demonstrativno slizala s Trumpom u Warszawi uoči Hamburga, očito svoje žetone baca na njegovo polje. Zanimljivo je da u Hrvatskoj nema političke rasprave o tom svrstavanju Predsjednice, uz odlučan mûk premijera i šefa vladajuće stranke ("mi Hrvati imamo svoje mišljenje, ali se s njime ne slažemo", glasila je tipična dosjetka pedesetih-šezdesetih, a i bitno ranije).
Koliko god se Merkel dodatno profilirala kao globalni lider, toliko je podbacila kao organizatorica.
Vjerojatno je kalkulirala da će joj uspjeh sastanka na vrhu u Hamburgu poboljšati šanse na rujanskim parlamentarnim izborima. G20 je bio politički uspjeh, ali i sigurnosni fijasko.
Naprosto je nevjerojatno kako njemačka javna i državna sigurnost nije ništa naučila ni iz nereda za sastanaka G7 u Napulju, pa u Genovi, ili iz crne godine u Ateni. Njemačka vlada je bila u pravu smatrajući da će se njezini stanovnici uredno građanski ponašati i kad prosvjeduju - a velika većina čovječanstva (uključujući i veliku većinu Hrvata) ima razloga prosvjedovati protiv ovakvog kapitalizma koji više simboliziraju nego utjelovljuju G7, pa i G20 (iako u biti otvoreniji prema "trećem svijetu").
U Njemačkoj su ipak - naivno ili zlonamjerno, skepsa je spasonosna - potpuno podcijenili razbijačku komponentu, manjinsku ali efikasnu (daleko je jednostavnije skupocjenu vazu ili jahtu razbiti, nego je učiniti, to i malo dijete zna). Ako laici poput potpisanoga znaju da se za ovakve događaje pripremaju skupne ekskurzije, kao za nogometne utakmice, da se uvježbavaju taktike i presvlačenja u crnu odjeću (radi izbjegavanja identificiranja po snimcima) i hitrog okupljanja, napada, pa hitrog rasipanja (sve s pomoću grupa na društvenim mrežama, poput WhatsAppa) - je li moguće povjerovati da je njemačka policija bila zatečena kao zagrebačka zimska služba siječanjskim snijegom? Da ih nisu znali opkoliti obuhvatnim manevrom koji je Guderian učinio njemačkim specijalitetom? Tu je uistinu nešto trulo, ne u državi Danskoj, ali nedaleko.