Kakva će biti hrvatska vanjska politika pobijedi li lijeva koalicija, kao što se bojim da hoće? To se moglo vidjeti po televizijskom istupu Joška Klisovića oko srpskih pristupnih pregovara kod otvaranju dvaju poglavlja i bilateralnih pitanja što su se u medijima zatim pretvorila u “braniteljsku aferu” i “aferu Miro Kovač”. Cijelo to pitanje nevažno je i apstraktno, skoro kao suverenitet u Piranskom zaljevu, odnosno Savudrijskoj bari, ali je strašno zanimljivo jer omogućuje uvid u funkcioniranje hrvatske diplomacije i u njeno stranačko utemeljenje, što je jedina stvarna svrha rakošnog i uzvišenog postojanja toga državnog ureda. Ne računajući tu, naravno, činjenicu da služi kao depozitorij stranačkih poslušnika i partijskih kadrova.
Hrvatska diplomacija lišena je bilo kakve političke koncepcije i dugoročne perspektive. Tu se sve svodi na personalne odnose. Prijem u Europsku uniju uništio je zadnji rezon za postojanje cijele te institucije s tisuću i pol do dvije tisuće visokoplaćenih činovnika koji uz konzularne poslove preuzimaju i neke druge, koji im ne pripadaju. Budući da Hrvatska nema i ne može imati svjetsku politiku izvan okvira Europske unije, u Ministarstvu se mogu baviti jedino stvarima za koje nisu osposobljeni niti su u njihovoj domeni. Mogu oni zasnivati “gospodarsku diplomaciju” pa objedinjavati dvije djelatnosti u kojima imaju amaterski status, mogu osnivati “hrvatske kuće” pa se skrbiti za pisutnost države na kulturnoj sceni - što je primarno posao Ministarstva kulture. Ministarstvo u svom akronimu čuva, doduše, spasonosni vokal E (MVEP), koji označava da imaju i neke “europske poslove”. Koje? Osim Vlade i izravno zastupljenih ministarstava (primjerice financija), u Bruxellesu su smješteni europarlamentarci, a to sve skupa nema nikakve veze s MVEP-om, koje te aktivnosti ne može i ne treba “koordinirati”. Ili, da se stvar postavi malo oštrije - postoji briselska politika Komisije prema Hrvatskoj, ali o nekoj povratnoj sprezi ne može biti ni govora jer, u stvarnosti, europsku vanjsku i ostale važne politike vode nacionalne političke centrale, što se u Hrvatskoj ostvaruju preko ambasada u Zagrebu. Ambasade ne pokušavaju djelovati preko MVEP-a, jer svi znaju da je hvatište sile u Vladi, u resorima i u strankama, a MVEP je samo prazna kućerina na Zrinjevcu.
Otkako je Berlin postao europski glavni grad, najmanje pedeset posto stvarne političke aktivnosti Ministarstva trebalo bi biti usmjereno izgradnji odnosa, stvaranju mostova i veza s njemačkim centrima moći. Polovica Ministarstva trebao bi biti - njemački desk.
Još bi četvrtinu napora trebalo usmjeriti na američki. Iako je Amerika napustila Zapadni Balkan i preselila se na Istočni, koji se tada zakitio epitetom “Zapadni”, u globalnim pitanjima sigurnosti Washington ima presudan utjecaj, a to je jedino važna stvar osim čiste ekonomije. Još bi trebao postojati “ruski desk” ili “referada za Uspravnicu”. No, ta je djelatnost prepuštena predsjedničkoj administraciji, što, razumije se, neće ići ako vlast preuzme Milanović - on je ljubomoran kao Jahve.
Umjesto tim zaista važnim pitanjima, hrvatska diplomacija bavi se i bavit će se onom stvari u kojoj zauzimanje samo donosi štetu - a to su srpsko-hrvatski odnosi. Oni bi se sami od sebe popravili i zaliječili da nije neprekidne političke intruzije, ciničnog stranačkog inženjeringa u funkciji izborne politike, što se lijepo vidjelo upravo u “aferi Kovač”.
Kad je Miro Kovač istupio s inicijativom da se srpske eurointegracije uvjetuju odricanjem Beograda od zakona o “univerzalnoj nadležnosti” srpskog sudstva, te zatraže dubinske promjene Ustava, što bi omogućile izravni izbor manjinskih zastupnika u srpski Parlament, bilo je sasvim očito da to radi jer mu je sugerirao ili naložio stranački šef Tomo Karamarko.
Kad je Kovačev prijedlog očekivano propao u Bruxellesu, na Mira se bacio kao mungos na indisponiranu bjeolušku - Joško Klisović. Time se odmah demaskirao, pokazao je tko će u Milanovićevu kabinetu voditi vanjske poslove i kakva će to biti diplomacija…Joško po svemu odgovara specifikaciji za narodnofrontovskog MVEP-a. On je haenesovac, ali “površinski”, a ne s dna kace, a zapravo je pripadnik uže Milanovićeve koterije. Ukratko, on je Milanovićev kum. I to briselski, iz doba kad su ondje činovničili na nižim diplomatskim funkcijama. Obojica su pravnici, gotovo vršnjaci. Kad je Joško iz nekog razloga izvisio u državnoj službi ili ju je sam napustio, smjestio se kod Milanovićeva šul-kolege Emila Tedeschija na višu granu korporativnog baobaba - bio je referent za “Montana” sendviče ili nešto slično. Vesna Pusić ga je zatim uzela k sebi za zamjenika nesumnjivo na Milanovićev zagovor i sada, očito, Joško stremi na najvišu diplomatsku poziciju. On ima to dragocjeno svojstvo da kod Milanovića ne pobuđuje osjećaj ugroženosti ili ljubomore.
To je “tko”, a zatim slijedi i odgovor na drugo nominativno pitanje - “što”. Je li Joško Klisović napao Mira Kovača zbog njegove inicijative pa rekao da je hrvatski zahtjev kako ga je ovaj definirao - deplasiran, jer a) univerzalna nadležnost nije europska pravna stečevina pa se o tome ne pregovara u pristupnom procesu, budući da isti institut ima još 11 zemalja, a zapravo ga primjenjuje (tvrdi Ivo Josipović) i Hrvatska, te b) ako Hrvatska ima najgori i jedinstveno neprikladan sistem manjinskog zastupništva u parlamentu, kakav nema nitko u Europi, valjda bi i naš trebalo ukinuti, a ne još istu sistemsku grešku izvoziti Srbima, koji tu “Argetu” nikad ne bi progutali.
Kad bi se na temelju bilateralnosti u Srbiji uvodio izravni izbor manjinaca kako bi i oni dobili delegitimirane zastupnike za koje glasa šira obitelj i još po hiljadu slučajnih prolaznika, to ne bi samo dovelo do utrpavanja dva-tri profesionalna Hrvata među 250 srpskih zastupnika, nego bi se ukrcala i cijela gomila Sandžaklija, što bi narušilo ne lokalnu, ne regionalnu, možda i europsku ravnotežu i poredak, što Amerika ne bi ni u snu dozvolila. O čemu, naravno, Kovač ne vodi računa - pa ne bavi se on ZAISTA vanjskim poslovima, a ni Klisović, koji je samo iskoristio nastup na TV-u da grakne kako HDZ nije nikakva prava zaštita za hrvatske branitelje, nego je to njegov budući šef koji je, kako netko napisa, “rasni hrvatski nacionalist tuđmanovskog tipa”.
Znači, branitelji mogu biti mirni. Žestoka obrana njihovih sloboda i pravica, koje nikad nisu bile realno ugrožene, bit će prioritet SDP-ove vlade ako se formira. I tu se ništa neće prepuštati predsjednici. Ona nervira ljevicu i nervira Milanovića.
Njena prisutnost na Pantovčaku na sto hektara parka bit će glavni izazov lijevoj vlasti u prvoj godini mandata, sve povezano s rješenjem problema Bandić - Mamić. Bit će zanimljivo promatrati tu gladijatorsku borbu iz prvog reda balkona. Kad bestiarius nasrne na murmilla i retiariusa, pa strada i gladiatrix, novine će opet zadobiti neki smisao postojanja…