SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ O ZVONKU BOGDANU Kasao, zastao, sa dušom se rastao, moj vjerni konj riđan: Poput Sinatre i Casha, kad nešto otpjeva, to biva konačno

Split, 181211.
Kralj starogradske pjesme Zvonko Bogdan odrzao koncert u Spaladium Areni u Splitu.
Foto: Jadran Babic / CROPIX
Jadran Babić / CROPIX

Godina je sedamdeset i neka, prednovogodišnja večer na televiziji, Zvonko Bogdan uz pratnju Orkestra Janike Balaža. U sljedeće tri-četiri minute odigrava se životna drama. Pjevač dubokog glasa iznosi pred svijet u najradosnijem danu u godini priču fijakerista Jagre, ispripovijedanu onako kako se pripovijedaju odistinske životne priče: od njezina kraja, od trenutka kada se ništa više ne može popraviti.

Fijaker nije isto što i kočija, niti su fijakeristi isto što i kočijaši. Ali iza prvih stihova ove pjesme stoji ona stara uzrečica koja za nekog kaže da psuje kao kočijaš. I kako to obično biva sa uzrečicama koje nekog ozloglašavaju: ne psuju kočijaši, jer da baš toliko psuju, tko bi im sjeo u kočije, nego to mušterije psuju kočijaše. Psuju taksiste, jer taksija nema. I onda ovaj kočijaš, Jagra, fijakerist, govori glasom Zvonka Bogdana: “Molim vas nemojte,/nemojte, ne psujte,/molim vas, nije red,/večeras nemojte, o samo večeras,/ne psujte fijaker.”

Dječaku koji sjedi na kauču u dnevnom boravku to je dovoljno da počne ozbiljno slušati pjesmu. Je li molba da se fijaker ne psuje, je li to glas pjevača - glas dubok kao jastuk, ali nikako kao bunar - tek on ostaje kao hipnotiziran, pa mu se glava i tijelo najednom pune onom vrstom sjećanja koje će ga ispunjavati dok god je živ, i biti mu trajni balast duši. To je, zapravo, jedina radost djetinjstva: prazan ti i u tu se prazninu nalijeva sve ono što ćeš biti za života. Nalijeva se olovo sjećanja. I onda kad o tome s drugog kraja života misliš, čini ti se da od tog olova ništa nije dragocjenije.

Druga strofa ga se već duboko tiče: “Pa i voz ponekad, svaki voz ponekad/pokvari vozni red,/što ne bi fijaker, taj stari fijaker,/kog vozi čiča sed.” Još uvijek je doba željeznica, tako da se razdaljine među gradovima ne mjere ni avionskim letovima, ni snagom automobilskih motora. Ništa nije tako tačno i neprikosnoveno kao željeznički vozni red, ali vlakovi svejedno kasne, i u tom je kašnjenju nered života. Iako dječak ne zna što su to metafore, vjerojatno mu je jasna veza između voznog reda i zakašnjenja, između željeznice i života.

Slijedi treća strofa, iz koje saznaje o čemu je u ovoj pjesmi riječ i zašto je glas Zvonka Bogdana dubok kao jastuk: “Danas je godina,/baš ove večeri, u ovaj isti dan,/kasao, zastao, sa dušom se rastao/moj verni konj riđan.” Iako tu nije kraj pjesme, nego slijede još dvije strofe, u kojima se samo potvrđuje i nadopjevava ono što je rečeno u trećoj, najstrašnijoj i najtužnijoj strofi starogradske pjesme i naših formativnih pripovijesti, izlivenoj u olovo mog djetinjstva, prizor konja u glasu Zvonka Bogdana, koji se rastaje sa dušom upravo ove prednovogodišnje večeri, dok je Sarajevo pod teškom i neprobojnom maglom, kroz koju se jedva probija crno-bijela televizijska slika, i četrdeset godina kasnije djeluje razorno po dušu. Tako da evo i sad plačem, u sjećanju boraveći u duši dječaka koji sjedi na kauču u dnevnom boravku, gleda prednovogodišnji televizijski program i guši se u suzama, ali tako da nitko ne vidi. Nona u kuhinji mijesi pogaču. Majka u sobi, zamotana u deku, dvoumi se u snu između depresije i migrene.

Pjesmu “Fijakerist” napisao je Velimir Subotić, somborski glumac, pjesnik i dramaturg. Uglazbio ju je Sava Vukosavljev, jedan od klasičnih kompozitora starogradskih i kafanskih pjesama. Prvi put je, pod naslovom “Somborski fijakerist”, izvedena početkom sedamdesetih, na festivalu tamburaških orkestara Jugoslavije u Osijeku. Izveo ju je, uz pratnju Orkestra Janike Balaža, Živan Milić, veliki pjevač jednoga doba, Jugotonov ekskluzivac, jedan od majstora iz arhiva Siniše Škarice. Ali to još uvijek nije bila ta pjesma. I neće ni biti sve dok ju ne otpjeva Zvonko Bogdan.

Ima pjevača - recimo, takvi su Sinatra i Johnny Cash - koji su uvijek pjevali konačne, kanonske verzije neke pjesme. Poslije bi se činilo da nitko prije njih nije ni otpjevao tu pjesmu. A svatko tko bi je poslije otpjevao kao da se samo rugao Sinatri i Johnnyju Cashu. E, takav je pjevač Zvonko Bogdan. Ono što on otpjeva, to ostaje zapečaćeno, kao boca rakije, spremljena za neki daleki budući čas.

Izvorno, on je kafanski pjevač. Posljednji živi u generaciji pjevača s radio stanica, koji bi pjevali uživo u studiju, a netko bi to, možda, snimio na magnetofonsku vrpcu. Pjevač iz novogodišnjeg programa, najbolji i najvažniji u tom čudnom, mamurnom estradnom pod-žanru, pjevač kojeg, čini nam se, slušamo otkako je televizije, ili još i prije toga, otkako je našeg vijeka i epohe, zapravo otkako su Turci napustili Balkan, odustali od opsade Beča i otišli odavde, ostavljajući nas da se sami bakćemo sa svojim mutnim dušama. Da nije bilo njih, Turaka, ne bi bilo ni tambure, pa ne bi moglo biti ni muzike u kojoj je Zvonko Bogdan najvažniji pjevač.

Poetika starogradskih pjesama se, kao i poetika bosanske sevdalinke, vazda zasnivala na nekom davno prošlom vremenu, na likovima i na odnosima među ljudima kakvih već odavno nije bilo kada su pojedine pjesme bile pisane. Otud i dojam da te pjesme postoje odvajkada, ili da su pisane jako davno, u turska ili u carska i kraljevska vremena, premda su većinom mlađe i novije od radio stanica na kojima su izvođene. Umijeće sevdaha se, kao i umijeće starogradske pjesme, sastojalo u tome da se napiše pjesma koja će već u trenutku svoga nastanka biti jako stara. Kao, recimo, taj “Fijakerist”.

Iako je dječak koji sjedi na kauču, gleda prednovogodišnji program na televiziji i prvi put sluša tu pjesmu pjevanu glasom Zvonka Bogdana, on ima vrlo jasnu i svježu viziju kočijaša kojem umire konj. Naime, tih godina svakog se proljeća i jeseni barem po jednom odlazilo na Vrelo Bosne, a na početku i na kraju aleje prema Vrelu stajali su fijakeri s fijakeristima, da provozaju gospodu s jednoga na drugi kraj svijeta, koji tu, između te dvije tačke, nije bio ni lopta, ni ravna ploča, nego je svijet tu bio kao niz ravnalo povučena crta, koja je u čovjekovu pogledu, a pogotovu u pogledu djeteta, stvarala čudesnu senzaciju o naravi početka i kraja.

Naime, anonimni je genij habsburške vrtne arhitekture aleju projektirao i posadio tako da se ona, s oba kraja gledana, sabirala i završavala u jednoj dalekoj, ali vrlo jasno definiranoj tački. I kako bismo hodali prema Vrelu Bosne, ili natrag prema Ilidži, činilo nam se da će naše putovanje i naš dugi hod završiti u toj - tački. A da bi čovjek onoliki koliki jest, makar još bio dijete, stao u jednu tačku, mora i sam postati tačka.

Samo sam se jednom vozio fijakerom do Vrela Bosne. Mojima je, naime, to bilo bespotrebno luksuziranje. A i ljepše je othodati tih nekoliko kilometara, razgovarati o koječemu i iz daljine promatrati vile na Stojčevcu. Ljepše je dugo ići, zapiljen u tu jednu - tačku. Da živim u Sarajevu, i da je taj grad, skupa s Ilidžom i Vrelom Bosne, ostao kakav je tih godina bio, da mi je pedeset i jedna, i da sam neki posve drugi pisac, odlazio bih svake nedjelje pješice na Vrelo Bosne, i nikad se ne bih vozio fijakerom. Ali bio sam dječak - onaj s kauča u dnevnom boravku - i imao sam tu žarku želju da me povezu fijakerom.

Tu mi je želju ispunio Nano, Nonin stariji brat, koji je za razliku od nje išao u crkvu i vjerovao u Boga. Popeo me na crnu kočiju, zavalili smo se u duboki naslon kožnog sjedala, kočijaš s crnim polucilindrom teatralno je zamahnuo bičem, konji su pošli u lagani kas, Nano je neko vrijeme šutio, a onda je u trenutku moje najveće fascinacije prstom pokazao u onu tačku u kojoj se spajaju nebo, zemlja i dvije strane drvoreda, i rekao: Vidiš, tamo je Bog!

Ništa mu na to nisam odgovorio, niti sam ga išta pitao kad smo nekoliko minuta kasnije stigli pred Vrelo Bosne. Bio sam već dovoljno odrastao i pametan da znam što će mi odgovoriti upitam li ga: A gdje je sada Bog? Eno ga s druge strane aleje.

S tim je, dakle, znanjem dječak gledao prednovogodišnji program i slušao Zvonka Bogdana kako pjeva: “Zašto si starino, pod onim orahom/bacio zobi dlan?/Hej tu je stanica, poslednji put je tu/zastao moj riđan.” Pred očima mu je, dakle, bio jedan od ona dva konja što su vukla fijaker u kojem se samo jednom vozio. Išao je s kraja na kraj aleje, od jedne do druge tačke u daljini, od Boga do Boga, i onda je umro na tom putu. Je li mu tačka bila pred očima ili za leđima? Je li mu Bog ostao za leđima?

Ali ni toga ne bi bilo, pjesme ne bi bilo da je nije otpjevao Zvonko Bogdan. Između čovjeka i Boga, ili između dječaka i Boga, tako se našao njegov glas.

Nema više fijakera ni fijakerista koji voze prema Vrelu Bosne. Davno su umrli riđan, Jagra, Sinatra i Johnny Cash. Dobro da je Zvonko Bogdan živ, i da mu onaj dječak s početka priče za života pokuša reći koliko dobro pjeva. Ako je Bog tačka iza koje je Vrelo Bosne, onda ta tačka pjeva njegovim glasom.

ELIPSO

Izdvajamo