SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Tranzicija ili nađemo se za četrdeset godina ispred Hotela Bugarska

Wikipedia

Kada je prije pet-šest godina, u vrijeme ministrovanja kulturom tadašnje lijeve ikone Andree Zlatar, Ksenija Banović obilazila hrvatske nakladnike s već prevedenom knjigom priča Georgija Gospodinova, i kada su je redom odbijali, bez obzira na to što bi pri objavljivanju ovoga bugarskog pisca imali jedva ikakvih troškova, prvi put sam pomislio da je s hrvatskim izdavaštvom, a onda i s hrvatskom književnošću, zapravo već gotovo i da su se ova zemlja i njezina kultura sveli, da parafraziramo Meryl Streep, na nogomet i na borilačke vještine. U međuvremenu, stvar je postala samo još gora, jer su se ljudi navikli da je tako pa nikome niti nije čudno što je tako i što je krilatica profesora Stanka Lasića tako brzo došla do svoje posljednje konsekvence: srpska književnost isto nam je što i bugarska, koja nam je, pak, ništa, kao i hrvatska književnost, uostalom, koja nam je isto što i srpska.

Georgi Gospodinov (1968.) jedan je od najzanimljivijih i najoriginalnijih europskih pisaca novoga stoljeća. Njegove prozne knjige - a još je i pjesnik, dramski pisac, antologičar i mistifikator - u cjelini su prevedene na sve frekventne, ali i manje frekventne europske jezike. U Bugarskoj je kanoniziran i nagrađivan nacionalnim nagradama, u Europi je redovito u nominacijama i u užim izborima najvažnijih književnih nagrada, kojih je i čest dobitnik. Kako ovaj čitatelj ima taj običaj - ili tu zabavu - da pisce i njihove poetike dovodi u međusobne veze, spaja ih u nespojive parove i pokušava nalaziti antipode, Georgi Gospodinov mu je, čitatelju, u paru, i to paradoksalnom, poetičke sličnosti i međusobnog odbijanja, s Olgom Tokarczuk. Poput nje je sklon fabuliranju i majstorskom spajanju i kombiniranju realističkih i fantastičkih obrazaca pripovijedanja i zamišljanja, kao i ona čarobnjak je atmosfere i paradoksa, oboje su uronjeni u lokalne i globalne povijesne teme, u teme tranzicije, sjećanja, traume proživljenim, a istovremeno su, u onome najvažnijem, totalno različiti pisci, suprotstavljenih pripovjednih strategija. Tokarczuk je od velikih zahvata, njezini su romani, bez obzira na svu svoju začudnost i lirsku fakturu, masivne epske cjeline, dok je Gospodinov od efektnih bljeskova, kratkih i vrlo kratkih, ali redovito zaokruženih cjelina, koje zatim, u njegova dva romana - “Prirodnom romanu” i “Fizici tuge” - čine romanesknu nadcjelinu.

“Prirodni roman” Ksenija Banović, tada Marković, prevela je s Tatjanom Dunkovom, i uspjela ga objaviti u izdanju Profila. Bilo je to 2005. godine, u vrijeme dok su knjige na hrvatskom još uvijek izlazile, ali su već bili eutanazirani svi novinski kulturni i književni dodaci u novinama (s izuzetkom Mediterana u Novome listu i irelevantne Danice u Vjesniku - koji će, sjećajmo se i toga, usmrtiti lijevi ministar financija Slavko Linić, uz asistiranje kulturministrice Zlatar), tako da se o “Prirodnome romanu” nije suvislije pisalo niti govorilo. Ako me sjećanje ne vara, a bio bih sretan da me ovom prigodom vara, jedini relevantan članak o “Prirodnom romanu” napisao je Božidar Alajbegović, na jednom internetskom portalu (čini mi se da je to bila Lupiga, da ne provjeravam, neka i to bude po sjećanju…).

Načelno zazirem od pisaca kojima je pisanje igra. Ali i ovo, kao i svako drugo načelo, ali i svaka druga predrasuda koja se tiče nečijih žanrovskih, stilističkih ili afektivnih i literarno-afektivnih motiva, ima svoje izuzetke. Ponekad tih izuzetaka bude više nego onih drugih, zbog kojih smo se i prihvatili nekog načela i predrasude, tako da u teoriji zastupamo jedno načelo, dok se u praksi držimo drugog. Zato bi stvar valjalo preformulirati: nema ništa gore i iritantnije od pretencioznih i slabo načitanih, pa još i nedarovitih pisaca, kojima je pisanje igra. Takvi su gori od pretencioznih, nenačitanih i nedarovitih pisaca kojima pisanje nije igra.

Georgi Gospodinov se u pisanju vrlo često služi igrom. I ta je igra važan element njegove majstorije. U “Prirodnom romanu” igra se sastojala u tome da pokuša napisati roman koji bi bio sačinjen od početaka više različitih romana. Tih je početaka pedesetak, različiti su, više fakturom nego stilom, a svaki je čvrst, s jedne strane zatvoreni, a s druge, uglavnom, otvoreni prozni fragment koji se može, ali i ne mora, čitati kao kratka priča, a još češće kao esej. Cjelina je, doista, roman, u nekom krajnje neortodoksnom smislu, i to jedan od zanimljivijih i začudnijih koji se mogao čitati tih godina. (Na bugarskom je “Prirodni roman” izašao 1999, nakon čega je izazvao prilično oduševljenje na Zapadu.) Gospodinov ne samo da je odigrao svoju igru, nego je istu tu igru, ali odigranu u zrcalu, zadao i svom čitatelju. Zahvaljujući prevoditeljicama, Hrvati su u izdanju Profila dobili knjigu u kojoj gotovo da i nije bilo zaglušenja u prijevodu koje bi omelo igru.

Slijedi “Fizika tuge”, koju smo mogli čitati zahvaljujući srpskome prijevodu i izdanju beogradske Geopoetike. (Ne sumnjajte da je Ksenija Banović naokolo nutkala i ovo remek-djelce…) Ova knjiga još je mnogo ljepša od “Prirodnog romana” - da, lijepo se kao pridjev najprije veže za ono što Gospodinov piše - ali je u svom sitnozorskom uvidu, u igri na neobično uskim poljima, još i mnogo ambicioznija. U “Fizici tuge” on piše svoj totalni roman, roman svih romana, a na neki način i - posljednji roman na svijetu, u kojem različitim, ne samo književnim, pripovjednim i slikovnim sredstvima ispisuje fiziku i metafiziku tuge. Ali o “Fizici tuge” bi trebalo drugom prilikom. Njoj bismo trebali posvetiti cijeli jedan dug i hladan dan… I da, to je još nešto što je svojstveno Gospodinovu, a suprotno Tokarczuk: čitateljsko vrijeme za njezine romane mjeri se danima ili tjednima, dok je svakoj njegovoj knjizi mjera - jedan dan. Slobodan i čist, cijeli dan. A naknadni efekt je isti: trajan je i prelazi granice sjećanja. Proza Georgija Gospodinova upisuje se u svoga čitatelja atmosferom, osjećajem, zrakom koji se oko nje širi, mnogo više i snažnije nego samom pripovjednom fakturom ili onim što bi se dalo svesti na anegdotu. To je valjda prva i posljednja karakteristika velike književnosti.

Knjigu priča “I sve postade mesec” objavila je Geopoetika, u ćiriličnom pismu i u sjajnome srpskom prijevodu Marija-Joanne Stojadinović. Objavljena na samom kraju 2016, došla je pred moje oči, na čitanje, u najdelikatnijem mogućem trenutku, kada po čitanju obimnog i moćnog romana Kristiana Novaka “Ciganin, ali najljepši” zapravo nisam bio ni za što. Svaki čitatelj zna taj osjećaj: nakon što prava knjiga istekne, teško je naći sljedeću, koncentrirati se na tekst koji više nije onaj i onakav… Ovo spominjem samo da bih naglasio kako me je Gospodinov i u takvom stanju, dalek i sasvim nesličan Novaku, u času osvojio i odnio u svoju knjigu…

Prva priča je programatska “8 minuta i 19 sekundi”. Toliko je, naime, potrebno da do Zemlje stigne informacija da se ugasilo Sunce. Što se događa, i što se može dogoditi, u tom vremenu? Slijedi osamnaest priča, od kojih nijedna nije duža od sedam novinskih kartica. U priči “Ispred hotela ‘Bugarska’” glavni junak pripovijeda kako je jednu augustovsku noć 1968. proveo s Helmom Laakunen, devetnaestogodišnjom članicom podmlatka Komunističke partije Finske, i kako su se jedno drugome zavjetovali da će se četrdeset godina kasnije naći na istome mjestu. U kratku priču, dugu najviše petnaest minuta, staje roman jednoga života, sve s komunizmom, postkomunizmom i tranzicijom. I liftom marke Schindler, istim kao i prije rata.

“Oceusvajanje” priča je o dječaku iz sirotišta, koji nikoga nema i nitko ga ne želi posiniti i usvojiti, pa on preuzima inicijativu i usvaja oca. Najprije usvoji i pooči stablo kestena, ali mu oca posijeku. Nakon toga pooči psa, ali… Ali vrlo je neuputno prepričavati priče Georgija Gospodinova, zato što svaka, ili skoro svaka, ima neočekivani obrat - ono što će svaki voditelj kursa kreativnog pisanja svojim kursistima preporučiti kao nezaobilaznu oznaku dobre kratke priče - ali taj obrat je kod Gospodinova u pravilu tako tempiran da obasja i preoblikuje cijelu priču, pa ono što započne i traje kao obično, skoro stereotipno, najednom biva čudo neviđeno.

Na prvo čitanje, najdraža priča u knjizi - u kojoj mi svaka ili skoro svaka priča u nekom drugom raspoloženju ili čitanju može postati najdraža - priča je “Običaj”. Filmska ekipa u nekoj bugarskoj nedođiji snima svadbu, koja je neobična po tome što među svatovima nema nevjeste i mladoženje. Oni su… A neobična je, ili na starinski način - sasvim obična, i po tome što su glumci obični seljaci, koji se ne bave razlikovanjem filmskih i zbiljskih istina. I onda biva…

“I sve postade mesec” kratka je knjiga, čudnovate jednostavnosti. To je ono što bi vas moglo osvojiti kod Gospodinova. Kao da se njegova književna strategija sastoji u tome da stigne do krajnjih granica narativne jednostavnosti. Za kraj iz priče “Utvare” prepisujem dvije kratke rečenice, koje definiraju izlazak iz komunizma: “Tako je tada bilo, prvaci iz matematike su otputovali, a prvaci iz književnosti su ostali ovde. Odlika međunarodnog tržišta.” Nema jednostavnije.

ELIPSO

Izdvajamo