Mora biti da je velika sreća u cipelama Tome Medveda kada vidi Andreja Plenkovića. Imati obrazovanog premijera koji je dobar dio karijere napravio u svijetu visoke politike, svijetu kojem je cilj napraviti društvo jednakosti, kompetitivnosti, kvalitete i sposobnosti, a napraviti ga ovcom, mora da je dobar osjećaj. Pobjeda. Premijer se trudi osmisliti i realizirati neke reforme, pokazati da ipak ima smisla što je on, a ne Karamarko šef Vlade, a ovaj mu podmetne dokaz o nacionalnoj gluposti u obliku zakona. To znači da će premijer staviti svoj potpis na zakon.
Neki je dan ministar branitelja, spomenuti Tomo Medved najavio novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja i njihovih obitelji. Jer da do sada ništa nije valjalo, o braniteljima se brinulo nekoliko ministarstava, lova im se isplaćivala kroz različite blagajne, a oni su imali život pun problema na koje se nitko nije obazirao, život im je bio rijeka suza. Tako to, naime, izgleda ministru, lijepo je objasnio predstavljajući Zakon. Ministar Medved o tome i sam zna dosta. Pripada braniteljima. Sve o svijetu što zna spoznao je noseći uniformu. U uniformi je odradio radni vijek, uniforma ga je školovala, dala mu priliku da ode u SAD, omogućila mu mirovinu u koju je otišao kada mu je dojadilo dolaziti svaki dan na posao i sada je konačno došao trenutak da uredi svijet kako ga je zamislio. Naravno da je ministar bivši "šatoraš", a bivši "šatoraš" zna najbolje. Biti u šatoru u Savskoj 66 je više od dodiplomskog studija, bilo kojeg usavršavanja i specijalizacije, to je najbolji upgrade svakog vojnog umirovljenika i živa je šteta što još nema spomenice Savske 66 kako bi se znalo tko je gdje bio 2015. Zna on što je to biti pod ceradom u Savskoj 66, jesti sendviče i piti pivu iz flaše, hraniti se burekom s Trešnjevačkog placa i nositi plinske boce na ulicu, prijetiti pred Saborom i skrivati se u crkvi, a istodobno zahtijevati od te iste države da mu isplaćuje mirovinu veću od prosječne plaće učitelja ili profesora, liječnika, biologa, klasičnog glazbenika, svih onih koji nikada nisu prestali učiti i usavršavati se dok je on plandovao s ratnim drugovima pod transparentima.
Jer, realno, ništa drugo nisu radili. Samo su pričali ratne dogodovštine, zabavne i stravične priče kroz koje su prošli i planirali kako će se pojaviti na Dnevniku. Nije ih bilo briga za jednakost, za pravdu i poštenje, vodio ih je Glogoški, onaj tip koji je uzurpirao kuću za smještaj invalida, slušali su Klemma kojem se omaklo plaćanje poreza ovoj državi, ali im je svima to bilo nebitno i dobra fora. Odšutjeli su kada je Karamarko izabrao Crnoju, jeftinog manipulatora braniteljskim pravima i novcem koji nije zaradio i na koji nije imao pravo, ništa krivo im nije smetalo i nisu vidjeli, ništa ih nije interesiralo osim kako će nakon okupacije jednog trga u Zagrebu, okupirati i ostatak Hrvatske. Tu se kalio Tomo Medved, to je njegova škola i hram.
I sada je konačno došao njegov trenutak. Sastavio je Zakon u maniri trgovca ukradenim automobilima. Ne govori o rješenjima. Ne spominje koliko će još novca tražiti od onih koji ga i sada hrane. To krije. Ali uredno prijeti. Uvodi kaznene odredbe za one koji neće zapošljavati djecu poginulih branitelja. Jer je valjda mrtav branitelj svojevrsna kvalifikacija za njegovu djecu, nešto kao programerski jezik, sposobnost rada u aplikaciji pa ima smisla zaposliti onoga čiji je stari poginuo, u odnosu na onoga koji raspolaže stvarnim znanjem i vještinom. Do toga je on došao u noćima provedenim u šatoru u Savskoj. Vjerojatno mu je netko rekao da se naizgled ozbiljne države brinu o onima koji su ratovali za domovinu. A on nije skužio da je ovdje cijela zemlja bila u ratu i da rat nije bio tamo negdje, nego u susjednoj ulici i selu. I nije skužio, jer je bio u šatoru odakle se ne vidi stvarnost, da mir nije vrijeme ucjene. Nije baš shvatio ni da ministar branitelja nije ministar ratne naplate, i da ako novcem ostalih građana naplaćuje sudjelovanje u ratu, onda je svaki onaj kojega on zastupa plaćenik. Nema druge definicije za onoga koji je na svoje ratovanje nalijepio etiketu s cijenom. Nije skužio da braniti domovinu ne znači ucjenjivati je. Zato on misli da androidu, IOT-u, preziju može doskočiti mrtvim tijelom hrvatskog branitelja. I zatvorom za svakog poslodavca koji to ne razumije. Stoga mu je i prirodno izmisliti najbolji obrazovni slogan, moto rasta i budućnosti ove zemlje - nije važno znati, važno je imati povlasticu, pa makar to značilo licitirati obiteljskom žrtvom. A ne zna čitati kartu pa ne kuži da Hrvatska ima granice, sve do države koja se zove Bosna i Hercegovina, a da oni koji su bili u HVO-u, nisu branili Hrvatsku nego svoju domovinu. Jednostavno, nije. Zato je velika sreća u cipelama Tome Medveda. Njegov je svijet velik koliko i šator u Savskoj 66, a sada je tom brigadnom generalu kao ministru ratne naplate konačno došlo da vlada cijelom Hrvatskom. Stva
rno je premijer suvišan.