Nalazimo se u izvanrednom stanju, a izvanredno stanje traži i izvanredne mjere. Trebamo radne i porezne stimulacije roditeljstva i izgradnju infrastrukture koja bi olakšala to roditeljstvo. Treba vraćati iseljene Hrvate. Kod politike useljavanja moramo voditi računa o mogućnostima trajne uključivosti useljenika u hrvatsko društvo - rekla je neki dan predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Dodala je da nam treba samostalno ministarstvo demografske obnove. Odličan, pravi menadžerski pristup. Definiran je problem, iznesena analiza stanja, sastavljen plan i određeni ciljevi. Nedostaje nam samo akcija i Hrvatska je spašena. Nažalost, glavni čovjek koji bi mogao realizirati njenu ideju, premijer, sve je otkantao rekavši samo - budimo realni. To je zato što premijer očito nije maštovit čovjek. Uvjeravao je sve da, zahvaljujući njemu, imamo rezultate u području koji će usrećiti sve mlade roditelje i one koji bi takvima mogli biti, te da on vodi dovoljnu brigu o demografiji. On je, naime, formirao i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Predsjednica očito misli da to nije dovoljno, zato je unijela paniku. Panika kaže, da citiramo premijera, da smo od 2001. do 2011. izgubili više od 150 tisuća ljudi. Predsjednik SDP-a, Davor Bernardić, pridružio se predsjedničinoj ideji ponudivši ne jedno, nego tri ministarstava na raspolaganje. I mogućnost izbora ministara. I izbor za predsjednika države u Saboru. To je ono zašto će svi sasvim opravdano misliti kako je SDP potpuno izgubljen jer njihov šef nudi drugima ono za što bi se trebao boriti na izborima, izvršnu vlast. Takvu je, inače, kontrolu nad ministarstvima uveo Staljin pa je direktno kontrolirao vojsku, policiju i vanjske poslove. A nije uspio stvoriti neku naprednu državu.
Predsjedničino ministarstvo, valjda demografije, roditeljstva i povratka iseljenih Hrvata u stvari bi trebalo biti ono ključno koje bi spasilo Hrvatsku. U Hogwarthu imaju Ministarstvo magije, Cleese vodi Ministarstvo smiješnog hoda, a mi bismo mogli imati Ministarstvo ljepše budućnosti. U nekoj bi varijanti spasa pred izvanrednom situacijom veći broj Hrvata spasio ove koji sada žive. Nije da je to ikako objašnjeno, osim tvrdnjom da polako izumiremo jer nemamo dovoljno djece koja bi nadbrojala one koji još za života zbrišu iz Hrvatske ili jednostavno umru. Kada je Davor odlazio, rekao je da nema namjeru sa svojom diplomom liječnika živjeti a da ne zna kako će platiti rate kredita za stan i bezvezan auto. Spominjao je i djecu. Rekao je da ih nema namjeru uvaliti u život u zemlji u kojoj nemaju šansu. Danas, zahvaljujući svom obrazovanju, brine se kako će mu se klinci snalaziti u njujorškoj podzemnoj kada idu u školu. Oni su sami naučili da im vrijedi znanje koje im je ponuđeno i da će zahvaljujući tome moći izabrati posao koji će raditi. Ali, bitno, znaju da postoji normalno gospodarstvo u koje se mogu uklopiti iako su djeca useljenika. Ideja predsjednice je nekako na razini prvog cilja, veći broj Hrvata, uz roditeljstvo i okupljanje iseljenih. Kojima nemamo osobito što ponuditi. No, nije problem u tome hoće li, kao što predlaže predsjednica, postojati jedno ministarstvo ili će se, kako je to već izveo premijer, jedno ministarstvo brinuti o svim pitanjima koja se prirodno vezuju uz djecu. Problem je što stvarno ne motiviramo nikoga da uopće živi u ovoj zemlji, čak nismo ni, kao Butan, osnovali Ministarstvo sreće.
Možda ipak nije spas ove zemlje u brojnim obiteljima. Mi jednostavno nismo takvo društvo. Ljudi ne odlaze zato što sve imaju, nego zato što ništa nemaju. Nemaju najbitnije, vjeru, šansu. U roditeljstvu ne cijenimo majke koje se vrate s porodiljnog, ne cijenimo mlade žene koje bi tek trebale postati majke. To je kompanijama izdaja, prevara i nesigurnost u poslovnim planovima. Nije nam uopće fora vidjeti očeve na porodiljnom, oni su nam neka vrsta freakova koji su preuzeli tuđu ulogu, a ne svoju. Nemamo vrtiće za djecu. Imamo obrazovni sustav koji nikako ne uspijeva dati priliku da djeca razviju najbolje od sebe i nađu mjesto u društvu. Znam dečka koji traži mjesto u nekom, sada već bilo kojem odvjetničkom uredu i tješi se nakon nekoliko desetaka razgovora da ima šanse jer je mlađi od 28 godina pa će potencijalni poslodavac moći koristiti državni poticaj. Nije to neka briga. Uostalom, da je broj ljudi spasonosan, Agrokoru bi bilo lako. Stvari su nekako dosta logične, sretno društvo raste, povećava svoj broj sasvim prirodno. Prihvaća i one koji originalno nisu iz "našeg plemena", ali učini sve da požele biti dio njega. Mi smo, umjesto Ministarstva ljepše budućnosti, sagradili aerodrom i uveli direktne autobusne linije za Njemačku.