Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ako dobro poznata izreka može vrijediti i za političke stranke, onda je izbor Davora Bernardića za šefa SDP-a logičan i zaslužen. Ivan Račan, sin pokojnog utemeljitelja stranke, tvrdi da je SDP danas prazna knjiga, da je potrošio sav sadržaj koji je generirao tijekom povijesti.
Naravno, izborni pobjednik zaslužuje šansu. Izabranom Bernardiću treba omogućiti da pokaže što može. Minuli mu rad u Zagrebu nije ohrabrujući, ali govor koji je održao u izbornoj noći bio je iznenađujuće dobar, bez velikih emocija, no brižno skrojen. Svakako mnogo bolji od njegova izbornog programa, zamorne zbirke fraza i općih mjesta. To bi moglo značiti da je Bernardić spreman učiti i da se u međuvremenu okružio korisnim ljudima koji znaju da nastupna riječ mora biti programatskog karaktera. Novi je šef SDP-a tako najavio da će stranka pod njegovim vodstvom graditi “dobro društvo”, društvo jednakih mogućnosti, boriti se za one koji žive od svog rada, zauzimati se za očuvanje javnog svima dostupnog zdravstva te jednako tako svima raspoloživog kvalitetnog obrazovanja. U nekoliko je rečenica podijelio pažnje vrijedna obećanja.
Jutro nakon slavlja djelovalo je mnogo sumornije. Pred mladim se vođom otvaraju teški problemi. Prvi je konsolidiranje partije. SDP je potpuno devastirana stranka, koja je iz nekoliko izbornih rundi izašla bez pobjede. Bernardić preuzima stranku koja je, kako kaže Račan, potpuno ispražnjena od političkog sadržaja. Koja se toliko pogubila da je u recentnoj kampanji zahirila u nacionalističku retoriku, istodobno dok se HDZ iz nje povlačio. Povrh svega SDP je jako podijeljena i jako demotivirana stranka. Veliko je pitanje kako novi šef te raspukline namjerava pokrpati. U izbornoj je noći odšetao na tulum pobijeđenog Ostojića, čak su zajedno i zapjevali. U SDP-u takvi se odnosi dosad nisu mogli vidjeti. Ali buduće je rukovodstvo stranke navodno već skrojeno iz Bernardiću odanih redova. Ostali će biti posmicani, šalabahter metlom ili svilenim gajtanom. Nitko se, kao ni dosad, neće previše buniti. Oportunizam je u SDP-ovim redovima duboko ukorijenjen i moćnije od katanca drži usta zabravljenim. Moglo bi se pokazati da je SDP lakše osvojiti, nego ga promijeniti.
Drugo, prije nego krene u odmjeravanje snaga s HDZ-om, SDP će se mora boriti za svoje mjesto u opoziciji. Novom šefu SDP-a nije zagarantiran status šefa opozicije, što je dosad automatski išlo ruku pod ruku. Partija je u silaznoj putanji. Nakon izbora zabavljena unutarstranačkim prijeporima, nije baš funkcionirala kao predvodnik opozicije. Zapravo, neke joj druge stranke i pojedinci kradu igru. Politički košmarni Ivan Pernar postao je najvidljivija oporbena ličnost. Ako ne pokaže snagu i liderske sposobnosti, oboje dosad u opasnom deficitu, SDP će biti ne glavna, nego sve manje važna opozicijska stranka.
Treće, SDP gubi birače i opasno mu kopni ugled, a lokalni su izbori pred vratima. Ni u jednom većem gradu, osim u Rijeci, stranka ne može računati na pobjedu. S jedne strane, bit će to prvi test Bernardićeva vodstva. S druge strane, od osobnog ga teškog poraza u Zagrebu spašava okolnost da kao novi šef SDP-a, sasvim razumljivo, neće biti kandidat za gradonačelnika.
Novoizabrani nasljednik Zorana Milanovića u izbornoj je kampanji najavljivao ofenzivniji nastup, sve do toga da je, kao i neki drugi kandidati, tvrdio da mu ni pozivanje na javne prosvjede više nije strano. Za mlaki SDP to je zaista veliki korak. Ali je veliko pitanje koga SDP može povesti i izvesti u demonstracije. Vjerojatno nikoga. Stranka je u takvom stanju da bi se na njihove prosvjede odazvala možda šačica crvenih aparatčika. Kako stvari sada stoje, partija se može tek šlepati za građanskim akcijama koje će netko drugi organizirati i voditi. Što znači da SDP ne može funkcionirati kao pokretač promjena, pa je utoliko i Bernardićev nastupni govor tek prazna priča.