SUBOTNJA MATINEJA

“Mirno teku rijeke”- jedna pjesma za dva pjevača

Vice Vukov (lijevo) i Dušan Jakšić (desno)

U neka druga vremena čovjek je i u Zagrebu mogao proživjeti život s više različitih imena, jezika i identiteta. Tako je u tom gradu od svoje sedamnaeste godine živio Madžar, rođen 1895. u Budimpešti, po imenu Fric Biró. Doseljenjem u Zagreb postao je Friedrich Bittlingmayer, što je već bio i u Beču, gdje je učio violinu. Ovdje se zaposlio kao violinist u Opernom orkestru HNK, ali kako je imao stanovitih lakoglazbenih afiniteta, a mrzak mu nije bio ni noćni život, ubrzo nakon rata osnovao je vlastiti salonski orkestar. Svirali su lakše klasične komade, europske, uglavnom njemačke i madžarske šlagere, ruske romanse, a pomalo i džez i tango. Ustvari, svirali su sve što se od njih tražilo. Bile su to lude dvadesete, kratko i burno razdoblje kada se svijet kulturno preobrazio, glazba se ubrzala i poprimila divlje ritmove iz afričke džungle, ulice i trgovi osvijetljeni su električnim svjetlima, avangarda je ismijala sve ceremonijale tradicionalne kulture, a Zagreb je u novoj državi, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, od drugorazredne varošice na rubu velike monarhije postajao metropola. Istina, metropola onoga nezadovoljnog i uskraćenog, veličinom drugorazrednog naroda, ali je i to bilo mnogo više od onoga što je bilo prije.

Friedrich Bittlingmayer, alijas Fric Biró, nastupao je sa svojim orkestrom u Zagrebu i u Beogradu, gostovao po srednjoj Europi i na dalmatinskoj obali. Dobro im je išlo, a Bittlingmayer u jednom je trenutku odlučio da promijeni ime i prezime. Ustvari ne, pretjerano je reći da se radilo o nekakvoj promjeni. Ljudi su gotovo prirodno prelazili iz jednoga u drugi identitet i iz jednoga u drugi jezični, kulturni i narodni identitet, s mogućnošću povratka u onaj prethodni. Tako je Friedrich Bittlingmayer i Fric Biró postao i Miroslav Biro. U to je vrijeme, više u dokolici nego profesionalno, počeo komponirati lakoglazbene komade, melodije za ples i šlagere.

U proljeće 1941. u izdanju Elektrotona izlazi gramofonska ploča (na 78 okretaja) s Birovom pjesmom “San o sreći”. Kako je tad običaj, u podnaslovu je naveden i žanr - tango. Tekstopisac je Sergije Strahov, zagrebački Rus, emigrant bjelogardejac, koji je tih godina vrlo prisutan na muzičkoj sceni. Uglavnom piše prepjeve europskih šlagera, zabavnih pjesama i romansi.

Ali tu je negdje i kraj vremenu lakih nota. Građanstvo se zatvara i dvaput zaključava u svoje stanove, idealisti, ljevičari i rasno nepodobni odlaze u šumu, u partizane, a Miroslav Biro vraća se u Operni orkestar. “San o sreći”, kao i druge njegove melodije - one čije će autorstvo biti zabilježeno, ali i one koje će i sam autor smetnuti s pameti i zaboraviti - preuzimaju poput narodnih predanja novi pjevači i orkestri. Predratni šlageri, a među njima i Birovi, jednako će se do kraja rata izvoditi u Zagrebu, u Sarajevu i u Beogradu, nakon čega će nastati kratkotrajan muk, sve dok se u novoj državi, ovaj put Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, ne uspostavi nova estrada, a s njom i novi socijalistički šlager, koji se baš ničim i nimalo neće razlikovati od onoga prethodnog, buržoaskog šlagera. Između ostaloga i zato što su autori ostali isti.

Miroslav Biro nije imao većih problema zbog činjenice što je sudjelovao u javnom i kulturnom životu Nezavisne Države Hrvatske. Za razliku od pisaca, profesora, pa čak i pojedinih glumaca, pjevačima i glazbenicima sve se opraštalo. Osim toga, i novoj je vlasti trebao Operni orkestar HNK, a orkestar se, srećom, ne može zamijeniti, niti popuniti pravovjernim glazbenicima. Usporedba sasvim sigurno nije najumjesnija, ali čak je i Hitler znao udijeliti počasno arijevstvo nekom nezamjenjivom instrumentalistu. Biro je u Opernom orkestru ostao sve do 1954, kada odlazi u penziju, ali s namjerom da se ozbiljno počne baviti pisanjem šlagera. Rana su doba jugoslavenskih lakoglazbenih festivala, ali se sluti da bi estrada mogla postati dobar biznis. Sluti na povratak ludih dvadesetih, ali ovaj put s jednim važnim dodatkom - radiom! Vlast je, dijelom i zato što je radio savršeno sredstvo za širenje propagande, omogućila građanima da povoljno dođu do radio-aparata domaće proizvodnje, tako da se odasvud već čula muzika, koja je u ona ranija vremena, za Birove mladalačke slave, pripadala samo onima koji su odlazili u plesne dvorane.

Ali planovi su jedno, a život je drugo. Miroslav Biro nije bio duga vijeka. Umire u ljeto 1960, ne navršivši šezdeset i petu. Iza sebe ostavio je šezdesetak autoriziranih šlagera i plesnih melodija, koji će uskoro biti gotovo sasvim zaboravljeni. Songovi poput “Tri palme na otoku sreće”, skladni, melodični i lako pamtljivi, na žalost će imati samo nostalgični značaj. Birovim pjesmama bit će ilustrirani televizijski i filmski prikazi epohe, ali ih nitko neće ozbiljno izvoditi, niti će nekome na um pasti da ih prepjevava i osvježava, da ih prilagođava estetskim potrebama novoga doba. Friedricha Bittlingmayera, Frica Biróa i Miroslava Bira naprosto je pregazilo vrijeme. Tako bi se reklo da nije jedne njegove pjesme, i to, vjerojatno, zadnje.

Na drugom po redu festivalu u Opatiji, godine 1959. pjesma “Mirno teku rijeke”, čiji je tekst napisao mladi Drago Britvić, melodiju Miroslav Biro, aranžman Bojan Adamič, osvojila je prvu nagradu. Najboljom su je proglasili i slušatelji Radio Beograda, dok je po ocjeni slušatelja Radio Zagreba zavrijedila drugu nagradu. Najboljim je ocijenjen i Britvićev tekst.

Onda je postojao zanimljiv običaj - zapravo je šteta što ga je kasnije nestalo - da se svaka pjesma izvodi u alteraciji. Tako nije postojala samo jedna izvedba i verzija, nego je pjesma od prvog trenutka imala dvije svoje jednako originalne verzije. “Mirno teku rijeke” izvodila su dva temperamentom i glasom različita, ali moćna pjevača, Vice Vukov i Dušan Jakšić.

 

Vice, čija se verzija u Hrvatskoj pamti, jedanaest je godina mlađi od Dušana. U ono vrijeme studira u Zagrebu filozofiju i talijanistiku. Od početka studija aktivan je u Kulturno umjetničkom društvu Ivan Goran Kovačić, pa ga malo-pomalo guraju prema estradi. U Opatiju stiže kao dvadeset i trogodišnjak, kojeg nitko prethodno nije čuo. Mirnim, savršeno postavljenim glasom pjeva bezvremenu Birovu pjesmu, u kojoj se ne osjete ni polet novoga vremena, ni šašavost ludih dvadesetih.

Jakšić, čiju verziju pjesme pamte u Srbiji, rođeni je Karlovčanin, ali od djetinjstva živi u Beogradu. Odmah nakon rata najprije upisuje Muzičku akademiju, solo pjevanje - darovit je i silno perspektivan bas-bariton - ali se odmah po osnivanju Pozorišne akademije prebacuje tamo, i 1952. diplomira u klasi Bojana Stupice. Dobiva angažman u novosadskom kazalištu, ali se već sljedeće sezone, 1954/55. prebacuje u Beogradsko dramsko pozorište. Za operu je, naravno, zauvijek izgubljen, ali usporedo s uspješnom kazališnom karijerom započinje i onu estradnu. I to na vrlo spektakularan način, tako što 1956. pjeva “Sve moje jeseni su tužne”, jednu od najromantičnijih, a možda i najljepših pjesama epohe. Glas Dušana Jakšića, taman, dubok i lijep, generacijama nekih današnjih pradjedova i prabaka zvučat će otprilike onako kao što će njihovim unukama i unucima, a možda i praunucima, zvučati glas Leonarda Cohena. Godinu ranije, na prvom opatijskom festivalu 1958, Dušan Jakšić je već pobijedio, u alteraciji s Anicom Zubović. Pjesma se zvala “More, more”, a skladao ju je - Miroslav Biro.

Zahvaljujući čudu tehnika, internetu i YouTubeu slušatelj može jednu za drugom da čuje hrvatsku i srpsku pjesmu. Obje se zovu “Mirno teku rijeke”, obje imaju isti Britvićev tekst. Različiti su, iako ne previše, aranžmani. Različiti su glasovi. Uhu naviknutom na izvedbu Vice Vukova bit će zanimljivija izvedba Dušana Jakšića. I obrnuto. Onom tko bi na radiju povremeno čuo Dušana Jakšića senzacionalno će otkriće biti izvedba Vice Vukova. I to je još jedna zgodna metafora međusobnog odnosa dvije bliske, međusobno strateški omražene i lažno distancirane kulture. Ali to će biti i metafora čudesnoga života Miroslava Bira.

 

U rujnu 2008. umro je Vice Vukov. U prosincu sljedeće, 2009. umro je Dušan Jakšić. Miroslava Bira, tada mrtvog već skoro pola stoljeća, nije se sjećao više nitko. Na internetu gdje sve postoji nemoguće je naći njegovu sliku. Samo jedan je živi dokaz da je taj čovjek ikad bio. Ustvari, dokaza su dva, u dvije verzije jedne iste pjesme, Vicinoj i Dušanovoj. Jedan šibenski Hrvat i još jedan karlovački Srbin, jedan iz Zagreba, drugi iz Beograda, otpjevali su pjesmu jednoga Madžara iz Budimpešte, koji je bio Austrijanac, iako je na kraju bio Hrvat. Komplicirane pretpostavke za veliku pjesmu.

Iz drugih medija