Ovog bi tjedna, prema svemu sudeći, u Saboru trebala biti usvojena Vladina porezna reforma. Radi se o kompleksnoj i vrlo obuhvatnoj "policy" inicijativi koja će na više načina utjecati na život velike većine hrvatskih građana, ali i poslovanja golemog broja poslovnih subjekata. Pojednostavljeno rečeno, kad reforma stupi na snagu, mnogo će se toga u Hrvatskoj promijeniti, a rasprava o tome hoće li se promijeniti nabolje ili nagore, i za koga, vjerojatno je najvažnija rasprava koja bi se ove godine u Hrvatskoj trebala voditi. Hoće li pozitivni efekti reforme biti ravnomjerno raspoređeni među građanima? Hoće li niže stope poreza dovesti do većih proračunskih deficita? Hoće li novi model naplate poreza na dohodak dovesti do jačanja centralizacije u zemlji?
Hoće li multiplikativni efekt većeg raspoloživog dohotka biti usmjeren u željeni rast domaćih kapaciteta ili u rast vanjskotrgovinskog deficita? Ipak, o ovim se temama razgovara sporadično, dok se kao ključna dilema cijele reforme nametnula priča o prihvatljivoj visini primanja političkih dužnosnika. Zasluge za to idu saborskim zastupnicima Mosta - stranke iz sastava vladajuće koalicije čija Vlada reformu i predlaže - koji su najavili da će tražiti da se plaće političara zamrznu tako da se eventualno povećanje njihovih neto plaća uslijed porezne reforme ne dogodi.
Nejasno je, doduše, kakve će koristi od toga - osim zluradosti na račun političara - imati svi ostali građani. Naime, ako je porezna reforma loša, ona neće biti ništa manje loša zato što plaće političara neće rasti. Ako je reforma dobra - a Most načelno tvrdi da jest - čemu onda takvo penalizirajuće getoiziranje političkih dužnosnika? Politolozi će vjerojatno u ovoj inicijativi Mosta prepoznati novi pokušaj da se pozicioniraju kao svojevrsna unutarnja opozicija HDZ-u u vladajućoj koaliciji, no motivacija je zapravo nevažna.
Radi se o - treba to posve jasno reći - katastrofalnoj demagogiji, koja ne samo da vodi u banalizaciju javne rasprave o poreznoj reformi nego i dodatno dinamizira ionako jake populističke trendove u javnom shvaćanju političkog sustava. Znatan dio hrvatskih građana danas smatra da su domaći političari preplaćeni s obzirom na učinke svog rada. Ipak, je li rješenje tog problema smanjenje njihovih plaća? I, ako jest, kolike bi one trebale biti? Cijela priča može se dovesti do apsurda, pa zamislite situaciju u kojoj, primjerice, saborski zastupnici ne primaju plaću, nego sami plaćaju da bi mogli sjediti u tom časnom domu. Je li to sustav koji želimo?
Još jedna popularna ideja jest da bi političari trebali biti plaćeni temeljem svog učinka, iako nitko ne zna definirati kako bi taj učinak mogao biti mjeren. Je li za saborske zastupnike to aktivnost u Sabornici? Taj model bio bi dobar za Ivana Pernara koji bi u jednom mandatu postao milijunaš, no bi li Hrvatska bila uspješnija zemlja sa 150 Pernara u parlamentu? Plaće članova Vlade mogle bi - eto još jednog prijedloga - biti indeksirane na rast BDP-a ili neki drugi ekonomski pokazatelj. No, nije li najveći rast u posljednjih petnaest godina Hrvatska bilježila u mandatu Ive Sanadera - danas suočenog s višekratnim optužnicama za teška koruptivna djela? Problem nekvalitetnih političara ne može se riješiti politikom plaća. Visoke plaće same po sebi nisu garancija kvalitete i nepotkupljivosti, ali kontinuirano umanjivanje financijskih uvjeta ljudi od kojih se očekuje da upravljaju državom neće rezultirati boljom selekcijom. Vjerojatno su toga svjesni i u Mostu, no politikantski instinkti i agenda zauzimanja tobožnje superiorne moralne pozicije u odnosu na druge stranke očito nadvladavaju zdrav razum.
Ako sutra odlukom natpolovične većine Sabor odluči da se pozitivni efekti porezne reforme na političare ne primjenjuju, pa da će uslijed novih poreznih stopa i njihovi bruto dohoci biti umanjeni tako da im neto ostane isti, s kojim će pravom sutra taj isti Sabor pozivati domaće poslodavce da svojim radnicima ne učine isto? Vrijeme je da se odupremo populizmu i shvatimo da je biračko mjesto prava lokacija za kažnjavanje i nagrađivanje političara, a osobni politički angažman jedino efikasno sredstvo za poboljšavanje kadrovske ponude domaćih stranaka.
Svoju pseudopanaceju za politički nerad i neuspjeh Most će, pak, imati priliku testirati na najavljenim javnim natječajima za odabir čelnih ljudi domaćih državnih i javnih poduzeća. Primjerice, bit će zanimljivo vidjeti koliko će se kandidata s ozbiljnim stručnim renomeom javiti za poziciju čelnog čovjeka nacionalne elektroenergetske kompanije, uz plaću kakvu primaju nižerangirani menadžeri u usporedivim kompanijama u privatnom sektoru. A još zanimljivije bit će vidjeti rezultate onoga koji se javi i na koncu bude izabran... Jer - kako stara doskočica kaže - ne možemo mi njih toliko malo platiti koliko oni mogu malo raditi.