Iako je ljepota definirana subjektivnim doživljajem, svijet se složio - najljepše mjesto na svijetu je Ile des Pins, otok borova. Otkad ga je u osamnaestom stoljeću ugledao kapetan James Cook, južnopacifički otok koji pripada arhipelagu Nove Kaledonije nosi nadimak “mjesto najbliže raju”.
Osim senzacionalne flore i faune, rajskim ga čini i činjenica da je nedostupan većini čovječanstva. Od Europe ga dijele dva dana leta, jedini obližnji grad je Noumea udaljena četiri sata brodom ili sat vremena helikopterom, a ako njegovi stanovnici požele u inozemstvo, najbliži su šest sati udaljeni Sydney i osam sati udaljeni Tokio. Na otoku postoji jedan hotel i dva, tri pansiona, tako da u trenutku moga boravka ondje njegovo stanovništvo čini 2000 lokalaca, pripadnika plemena Kanak, nekoliko članova osoblja hotela iz Francuske i 17 turista - od kojih desetero Japanaca, petero Francuza, suprug i ja. Nakon ukupno 48 sati leta, iz Londona preko Singapura, Sydneya i Noumee, prilično sam izbezumljena jet-lagom stoga se mozaik iskričavih boja koji se otvara preda mnom poput perzijskog tepiha čini nestvarnim. S improviziranog heliodroma vozimo se kroz sela skrivena u egzotičnom raslinju iz kojih izviru lijepi ljudi puti boje mliječne čokolade, čvrstih tijela i vlastitog jezika i kulture.
Logorska vatra
U središnjem selu Varu okupljaju se u slavljeničkom raspoloženju. Nedjeljna misa upravo je završila (osim ostataka lokalnih religija, Kanaci su, zahvaljujući francuskim misionarima, katolici) i obitelji se sastaju oko logorske vatre ispod koje se priprema tradicionalno jelo bunja - riba ili piletina pomiješana s povrćem i kokosovim mlijekom umotana u palmino lišće, pečena u dubini pijeska nad kojim se loži vatra, što rezultira sočnim obrokom. Kanaci žive u slozi, ekonomija je zapravo razmjena dobara, neki pecaju, drugi uzgajaju piliće i sade povrće i čini se da nikome ništa ne nedostaje, što je vidljivo i po čistim, lijepim kućicama u kojima žive. Njihova svakodnevica vezana je uz prirodu; promatram jednog lokalca kako peca i dio ulova baca galebovima, jer Kanaci vjeruju da se svaki blagoslov mora podijeliti i vratiti prirodnom lancu.
U takvoj atmosferi harmonije i blagostanja, ne očekujem iznenadno inzistiranje na akcentiranom francuskom: “Ne mogu vas pustiti u sobu prije nego što platite transfer za povratak u Noumeu!” Prije nego što sam stigla reagirati, izvadila sam novčanicu od stotinu eura, od kojih mi je vraćeno trideset - što desetominutnu vožnju otokom čini najskupljom vožnjom taksijem koju sam ikada platila.
U danima koji dolaze recepcionar Christian i njegovi suradnici učestalo će me pratiti s računima - za izlet brodom (200 eura), za najam skutera (100 eura), za bon za korištenje interneta (10 eura). “3 u 1 Christian” - recepcionar, menadžer i turistički agent za sve zanimacije na otoku ima velike bijele zube koje pokazuje svaki put kada mu se usne rastvaraju u širok osmijeh, što se događa u pravilu kada se pred njega iznesu novčanice eura.
Pomišljam da im je takvo poslovanje nametnuto, jer na rajskom otoku novac nema vrijednost, zar ne?
Tirkizno more
Kako išta materijalno može biti valuta u mjestu tirkiznog mora koje mijenja dubinu nekoliko puta dnevno, na otocima na koje ljudska noga gotovo da nikada nije stupila, gdje se morske kornjače kupaju sa mnom kao da su mi kućni ljubimci?! Na kraju našeg putovanja suprug u sobi zaboravlja hlače i kada se po njih vraća deset minuta kasnije, više ih nema. Kao ni Christiana, koji je tragom nestao, vjerojatno zadovoljan svojim plijenom dana - parom hlača talijanske marke Loro Piana.
Crtice s putovanja kasnije ću podijeliti s jednim umirovljenim profesorom matematike iz Francuske koji je veći dio karijere proveo na udaljenim pacifičkim otocima pod francuskim protektoratom podučavajući njihovu mladež. Osim prirodnih ljepota, svi imaju nešto zajedničko, rekao mi je: lokalno stanovništvo opsjednuto je novcem i stvarima. “Vole gomilati stvari koje im nikada neće trebati i došljake u pravilu ne podnose, ali ih prihvaćaju kako bi na njima mogli dobro zaraditi”, rekao mi je.
Tijekom godina zaboravit ću na neočekivanu pohlepu Kanaka dok me na njega nije podsjetila serija novih istraživanja u Britaniji koja pokazuje da na Zapadu posjedovanje stvari jednostavno više nije u modi.
Raspravu je prvi pokrenuo britanski stručnjak za trendove James Wallman koji mi je svojedobno otkrio svoje predviđanje da bogati zapadni svijet postaje zasićen stvarima. Prosječan američki dom sadrži 300.000 predmeta, rekao mi je, koji guše i prestaju imati važnu ulogu u životu. “Materijalizam je bio u srcu sustava dvadesetog stojeća. Život je imao smisla samo ako smo mogli posjedovati. Kupovanje i posjedovanje stvari pokretalo je život svakog pojedinca i ekonomiju zapadnih zemalja”, tada je rekao Wallman, a ja se nisam nužno slagala s njegovom teorijom. Ipak, posljednjih nekoliko godina ona se pokazala ispravnom.
Najprije, u krugovima visoke klase Britanaca. Automobili koje voze često su stari deset godina, ako nose sat on je naslijeđen, odjeća koju nose je jednostavna, a svako inzistiranje na pokazivanju bogatstva smatra se otrcanim.
Došljaci u šopingu
Odjeću s potpisom, čini se, nose još samo pridošlice, dok visoka klasa autohtonog stanovništva svoj novac troši na doživljaje, obrazovanje, slobodno vrijeme i izlaske. To potvrđuje i analiza tržišta; Kevin Logan, ekonomist bankarskog giganta HSBC-a, potvrdio je da je u posljednjih desetak godina potrošnja doživjela revoluciju; Britanci i Amerikanci troše znatno manje na automobile, kauče i frižidere, čak i na odjeću, a više na rekreaciju, putovanja i prehranu. Fenomen pokazuje da što je nacija razvijenija, to je prisutniji trend zasićenosti stvarima.
Najveći shoppingholičari su oni kojima je izobilje stvari još novo pa je vjerojatnije da ćete u najskupljim londonskim buticima naići na došljake iz bivših zemalja SSSR-a, arapskih kraljevina i Kine nego na Britance, Amerikance i Francuze. Britanci su spremni izdvojiti ušteđevinu i dane napornog putovanja kako bi ostvarili doživljaj autohtonog i povratak prirodi, djelić svakodnevice Kanaka. Ako se ikada vratim na Ile de Pins potražit ću Christiana da mu kažem da je uživanje u sadržajima njegova otoka vrednije od posjedovanja stvari. Iako on to vjerojatno zna bolje od mene, zbog čega mu je jedini izlet u moj svijet maskiranje u ostavljenu odjeću putnika iz dalekih krajeva.