Kakva pomirba na djelu - Milan Bandić u rutinskoj kontroli spomen- područja Jasenovca (ugurao ju je između uređenja iz usluge parka na Savici i odabira još koje fontane), gdje govori da se tamo zbio zločin (ajde!?), a istodobno zagrebačka Skupština odaje priznanje redatelju Jakovu Sedlaru koji, blago rečeno, relativizira, osporava i omalovažava jasenovački ustaški zločin i ide korak dalje - to je bio komunistički, a ne ustaški logor smrti, koji je za vrijeme NDH zapravo bio tek malo nabrijaniji zabavni park.
To, naime, tvrdi u svom filmu fantazmagoričnog naziva "Jasenovac - istina". Istina i činjenice nisu bitne. Ionako živimo u eri alternativnih činjenica i alternativnih vijesti. Ako ne volimo partizane, a volimo ustaše, onda jedne treba sotonizirati, a druge opravdati ili barem izjednačiti. Nije to ništa novo. Isto što rade kod nas na desnici - izjednačavaju zločin, da bi opravdali ustaše, tako smo svjedoci da je u Srbiji glavna povijesna agenda da se za ratove u 90-ima izjednači krivica i zločin. Kao svi smo odgovorni, svi su činili zločine, čak je rat bio dogovoren. Na to s pravom ne možemo pristati. Pa, ako tu ne pristajemo jer se radi o šamaranju alternativnim činjenicama, zašto onda imamo druge "aršine" kada su u pitanja jasne stvari iz hrvatske povijesti.
Sedlar (ne ulazimo u kvalitetu njegova redateljskog umijeća, nego u njegov ideološki pristup i istinitost onoga o čemu pokušava govoriti) dobio je nagradu glavnog grada za očiti povijesni falsifikat. Naime, stručnjaci i znalci dokazali su da je baratao krivim podacima, a nije bježao ni od lažnih, sve u ime "istine", a druge namjerno zanemarivao. Svjesno je pokazao tragikomičnu i loše fotošopiranu naslovnicu Vjesnika, za koju i dalje tvrdi da je autentična, premda je kupljena ispod ruke na beogradskoj Kalenića pijaci, skupa s ravnogorskim kajmakom, jer i sam vidi da naslov ne samo da ne odgovara tekstu ispod njega, nego nema ni najmanje veze s temom. Od Crnog Roka valjda je nabavio dva izmišljena pisma Pavelića Budaku, a premontirao je intervju s logorašem Zdravkom Macurom - i tako unedogled.
Sedlar kaže da ne širi mržnju, ali je na kraju svog mučnog uratka, recimo, pokazao potjernice s fotografijama ljudi s kojima se ne slaže (Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Boris Dežulović i slična "stoka sitnog zuba") i koje on smatra izdajnicma. No, to po njemu nije širenje mržnje, nego istine.
Demokracija nije da svatko govori što mu prvo padne na pamet. Demokracija je odgovornost za izgovorenu riječ i uvažavanje činjenica! Demokracija nije pravo na laž i širenje mržnje. Čak i Sheldon Cooper kaže - o činjenicama se ne diskutira. Zašto? Zato što su one činjenice! Naime, zar se o evidentnom genocidu u NDH nad Židovima, Srbima i Romima, može debatirati, na način: Sedlar ću reći da toga nije bilo, a ja da je bilo, pa ćemo se sresti na sredini. Pa nije holokaust stvar cjenkanja na Hreliću.
Ne možemo izjednačavati sumnjivi procvat izdavačke djelatnosti u NDH s njenom nacifašističkom genocidnom suštinom ili još bolje time pobijati Jasenovac, Jadovno, Dotrščinu, Rasne zakone i Rimske ugovore. Jakov Sedlar ne zaslužuje ovu nagradu jer je šamar svima koji su je dobili, ali u ovo predizborno vrijeme dobro dođe jer HDZ ovim jeftinim agitpropom smatra da će izbiti iz ruku glasove za Esih i preliti ih Prgometu u derbiju začelja zagrebačkog izbornog podsaveza.