Ne može se reći da nemaju efekta ankete u kojima se građane (doduše one koji nisu dali da im se brojevi telefona blokiraju za zamarajuće pozive s nepoznatih brojeva) svakog mjeseca pita isto o istome, i to uglavnom za istih 10-ak političara.
Bilo bi krivo reći kako nema baš nikakvog odjeka ni značenja to vječito telefoniranje građanima s pitanjem kako oni ovih dana gledaju na razne dužnosnike i jesu li ove srijede ili ponedjeljka na njih ogorčeni nešto malo više ili malo manje nego u ponedjeljak ili srijedu prošlog mjeseca. Imaju: poslije svakog kruga zvanja danima se analizira i zaključuje na temelju u suštini irelevantnog materijala, neke vrste političke piljevine, a zapravo običnoga anketnog spama. Pa se onda na temelju tobože tektonskih promjena u raspoloženju javnosti idu projicirati preslagivanja vlada, smjene na vrhovima stranaka, plasiraju se kandidati za izbore koji će biti za dvije, tri ili četiri godine.
Sve je legitimno - jedino što tih velikih kadrovskih događaja bude otprilike 400 puta manje nego anketa koje navodno ukazuju na njihovu neminovnost. Tako malo metodološke discipline, tako malo znanstvene utemeljenosti, toliko malo političke relevantnosti, koliko danas ima u anketama rejtinga hrvatskih političara i stranaka, nema vjerojatno ni u zavaravajućim sugestivnim istraživanjima za prodajno podupiranje prahova za skidanje mrlja, ozdravljujućih kućnih pročistača zraka, tableta za brzo liječenje svega ili vakuumskih supervreća u koje, kad se dobro stisne, dva puna ugradbena ormara stanu u jedan srednji kofer i još ostane mjesta za neseser.
- Dobar dan. Imate li 10 minuta?
- Nemam.
- A, dobro, onda pet, požurit ću. Trebam vas samo za jednu malu, malu, malu anketicu.
- Ajde, recite. Ali stvarno žurim. Je li baš moram, zbilja imam pametnijeg posla?
- Ma brzo ćemo, vidjet ćete. Evo, možemo početi. Što mislite o Bernardiću? Je li on vama pozitivan ili negativan?
- Joj, ne valjda opet. O Bernardiću? A onooo, šta ja znam, užas, nesposoban skroz. Jesmo li gotovi?
- Neee, evo jaš samo malo. A Plenković? Kakav vam je on?
- Ma bezveze.
- Rekli ste, bez-ve-ze. Okeeej. To znači i ovdje zaokružim i tu zaokružim. Dobro, a Kolinda?
- Ma nemojte mi i nju. Jeste gotovi? Moram ići.
- Evo sekundicu, samo još ovo: a koji vam je političar najdraži?
- Nitko.
- Nitko?
- Da, gospođo. Nitko. Žurim, bok.
To što ovaj ili onaj "index" govore o Plenkoviću, Bernardiću ili Kolindi Grabar Kitarović ništa je prema onome što bi se objektivno moglo reći o njima i njihovoj politici kad se anketari, istraživači ne bi zadržavali na pothranjivanju najnižih strasti kod ljudi, nego kad bi zaista pitali građane o njihovim brigama, prioritetima, očekivanjima, perspektivama i dilemama.
Ali to je zahtjevniji, teže naplativ posao koji traži manje pristranosti i društvenopolitičkog angažmana, a više studioznosti i slabije vidljivog posla za opći interes. U međuvremenu, proglašenje popularnosti hrvatskih političara na razini je tombola na lokalnim proštenjima, nedostaje još samo da s rezultatima netko podijeli jaja ili ljute naranče pa da krene javno nabacivanje tko će pogoditi bliže i tko će bolje razlijepiti lice najomraženijeg političara.
Tako je i "vijest" da je "Nitko" izabran za političara mjeseca u Hrvatskoj došla kao izvanredan šlagvort za novu seriju neprimijenjenih, samodostatnih uvreda na račun svih političara. Frustrirani i nemoćni građani tapšu se i slažu: "Nitko, jelda? Ma sve su to kreteni".
O tom "Nitko" bit će napisano barem 200 tekstova, kreirano 1200 internetskih "mema", montažica i karikatura, smišljeno 40.000 statusa na društvenim mrežama, od toga možda 40 duhovitih, i to će biti sva društvena akcija. Nitko se zapravo neće kritično uznemiriti što je Nitko najugledniji političar u Hrvatskoj. Politika je, naime, građane pokorila u svakom pogledu, a oni se zadovoljavaju time da svako nekoliko, s pristojne udaljenosti i bez spremnosti za ikakav dodatni angažman, političarima prezrivo i usputno viknu: ma vi ste nitko i ništa! I onda ih opet sve izaberu. No upravo je razina uključenosti i intenzitet angažmana ono što omogućava da stranke i institucije bez kompleksa ne vodi nitko, a da se opet nitko uistinu ne uzbudi.
U vremenu političke prosječnosti, blokirajućeg opreza i općeg nečinjenja, u razdoblju karikaturalnog nagodbenjaštva, u dobu sumanutih savezništava, paničnog preživljavanja političkih individua i cijelih struktura, ambicija onog dijela javnosti koji ne osjeća da su političari identificirani s njihovim interesima mogla bi biti značajno veća. Poražavajuće je za društvo da godinama, desetljećima, uspijeva jedino proizvesti zaključak kako nitko ne valja i kao maksimalan mogući odgovor nudi izrugivanje nad tom činjenicom.