OPASNA IGRA

NAJTEŽA BITKA ANDREJA PLENKOVIĆA Karijera hrvatskog premijera više nije u njegovim rukama!

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 13.04.2017. u 11:50

Goran Mehkek / CROPIX

Andrej Plenković mogao bi izgledati kao idealan predvodnik neke operativne, brze, odlučne, doduše ne naročito flambojantne Vlade, ali koja se ne ustručava ući u rješavanje problema, preuzima rizike, potiskuje politiziranje, široko okuplja i ne opeterećuje se prošlošću.

Prema načinu na koji on osobno radi i komunicira, čak i po tome kako o ključnim stvarima razmišlja - da, Plenković bi to teoretski i mogao biti. Ali već po kontekstu - nešto teže.

Izazov je naime u današnjem političkom, društvenom i ekonomskom okviru i najdobronamjernijim promatračima vizualizirati Plenkovića kao premijera koji će za godinu-dvije iz krize ovakvih dimenzija, kao što je situacija s Agrokorom, izaći s većim osobnim političkim kapitalom, snažnijim izbornim legitimitetom i državničkim autoritetom koji je utemeljen na svima vidljivim rezultatima.

Nije naravno sasvim nemoguće, ali je svakako izazovno zamisliti.

Teško je i uz najbenevolentniji pristup doživjeti Plenkovića, osim zasad na retoričkoj razini, kao političara koji drži sve konce u svojim rukama i baš mu ništa i nitko ne stoji na putu u namjeri da razriješi jednu od najvećih političko-ekonomskih zavrzlama u povijesti moderne Hrvatske. Plenković se posljednjih dana, čak na trenutke s impresivnom koncentracijom, silno trudi oko svih svojih pojavljivanja u javnosti: dok istupa, predsjednik HDZ-a i Vlade ne postiže bogznakakav govornički efekt niti pobuđuje emocije, ali mu zato rečenice uglavnom zvuče precizno i odgovorno, u njima baš i nema pretjerivanja, logične su i bez viška pridjeva. Nastoji u svakoj prilici zvučati obaviješteno i odrješito, smireno i usmjereno prema unaprijed planiranom načinu rješenja, prema sasvim poznatim ciljevima s predividivim i - na takvom dojmu radi - savladivim preprekama.

Lijepo je kad jedan premijer zvuči suvislo i upućeno; možda to može za promjenu doći kao blagotvorno olakšanje nakon ranijih naopakih iskustava. Ipak, samouvjerenost koju zasad relativno uspješno emitira Plenković dok uskače u ralje Agrokora teško može biti dovoljna da, sama po sebi, nadoknadi izgubljene milijarde, razmrsi desetljećima zapečene, najzapetljanije moguće sustave, pomiri građane s bankama, spasi tolike tvrtke, vrati optimizam u ekonomiju i izbaci iz društva višak skepse, malodušnosti i straha.

Osim samopouzdanja, Plenković naime za to treba i saveznike.

“Ovo je kriza koja se može usporediti s ratom devedesetih”, natječu se neki ovih dana u opisivanju situacije što težim riječima. Čak i da jest nalik na dramu iz 90-ih, što su svakako neprikladne riječi, ova je kriza po nečemu sasvim različita. Devedesetih je u društvu i politici bilo dovoljno jedinstva i suglasnosti oko načina borbe s krizom, što se danas, dok eksplodira stvar s Agrokorom, sigurno ne može reći. Ondašnje ratne vlade imale su u borbi s izazovima široku podršku, a Plenković danas praktično može 100 posto vjerovati jedino - samome sebi. U ono vrijeme bilo je prilično jasno što je rješenje krize i kako do njega doći, danas pak postoji toliko krugova zainteresiranih da se kriza razriješi na posve različite, međusobno do kraja isključive načine.

Zato pored najbolje Plenkovićeve volje i truda koji ne treba ignorirati ni podcijeniti, svejedno rijetki na premijera i Vladu Republike Hrvatske gledaju kao na autentične nositelje “operacije Agrokor”. Koliko se neznatno stvar povezuje s Plenkovićem i Vladom pokazuju i takvi bizarni detalji kao što je onaj da i davno zaboravljenoga Škegru danas neki prikazuju kao navodnoga glavnog zakulisnog kadrovika kriznog Agrokora. Koliki će pak biti realan Vladin utjecaj na rasplet situacije s Agrokorom preko postavljenoga povjerenika, o tome pak najbolji govori činjenica da taj povjerenik u donošenju ključnih odluka nema autonomiju nego je zadnja riječ na ključnim vjerovnicima, dakle bankama.

Još donedavno se moglo reći da se glavna politička opasnost za Plenkovića krije, zapravo čak i ne krije, u njegovim unutarhadezeovskim oponentima i među koalicijskim partnerima koji se ne žele priviknuti na savezništvo.

Danas se međutim vidi da su to za premijera bili problemi razmjera jednodnevne grlobolje. Jer sad kad se on svojevoljno, ili silom prilika, bacio u vulkan neprocjenjivih političko-ekonomskih dubioza, kad se, misleći valjda da će mu to izgraditi autoritet, osobno izložio u vezi sa svim budućim procesima oko Agrokora, e sad su već Hasanbegović, Brkić, Bruna Esih, Grmoja ili Petrov proljetni maestral za Plenkovića.

Premijer se naime bez zaštite izložio puhanju puno ozbiljnijih vjetrova. Na takvoj vjetrometini brzo postaje sasvim nevažno je li on pokretač, sudionik ili samo moderator akcije Agrokor.

Plenković je od ovog trenutka u političkom smislu doslovno prepušten tuđim procesima i, možda nešto malo, vlastitoj sreći. I, kao što bi rekla njegova pomoćnica Martina Dalić, milosti svetoga Ante...

ELIPSO

Izdvajamo