Kad je prije otprilike pola godine u stobrečkom restoranu napadnut nogometni sudac Bruno Marić, a Udruga Naš Hajduk formalno preuzela kontrolni vlasnički paket u splitskom nogometnom klubu, na ovom istom mjestu upozorio sam na ozbiljni izazov koji stoji pred uspješnim dovršetkom projekta 'narodnog kluba'. Naime, još tada mi se činilo da je dugoročno neodrživa vrijednosna dihotomija cijelog okruženja stvorenog oko Hajduka, gdje s jedne strane navijačka udruga kroz vlasničku poziciju pokušava klub ustrojiti po načelima demokratičnosti, inkluzivnosti i transparentosti, a navijačka skupina Torcida s druge strane neskriveno promovira radikalni nacionalizam i šovinizam, divljaštvo te nasilje kao legitimno sredstvo obračuna s neistomišljenicima. S obzirom na to, bilo je posve logično zapitati se može li 'Naš Hajduk' na koncu biti model za pozitivno 'grassroots' društveno djelovanje, a da ne pronađe način rješavanja devijantnih pojava u svojim redovima. Nakon objave tog članka pismom mi se javio Ivan Rilov, tajnik udruge Naš Hajduk i svojevrsni spiritus movens cijelog projekta, ustvrdivši kako u Udruzi nema apsolutno nikakvih nezakonitih ili društeno neprihvatljivih djelovanja, ali i da je pretenciozno od grupe privatnih osoba u vrhu Udruge - uglavnom volontera - očekivati da mijenjaju obzore cijelog društva.
Nažalost, danas - nakon novih incidenata na subotnjoj utakmici Hajduka i Rijeke - čini se poprilično jasnim kako pitanje čvrstog stava i konkretnih poteza Našeg Hajduka u suzbijanju nasilja nije samo pitanje 'promjene društva', već i suštinske vjerodostojnosti cijelog projekta. Od kada se inicijativa pojavila, glavni argument svih protivnika modela navijačkog vlasništva nad klubom bio je taj da će to dovesti do 'vladavine ulice', gdje će umjesto u smjeru deklarirane demokracije, Hajduk biti gurnut u permanetno stanje kaosa, nestabilnosti i poluanarhije - gdje bi bilo kakav sustavni rad i razvoj bio onemogućen nepredvidljivim i impulzivnim reakcijama rabijantnog dijela navijačkog korpusa. Subotnja situacija, gdje klub nije u stanju nijednom riječju kritizirati provalu šovinističkih i fašističkih skandiranja i transparenata na tribinama, a utrčavanje 'naoružanog' maskiranog navijača na teren tretira tek kao 'veliki sigurnosni propust', jak je argument onima koji tvrde da Hajduk u trenutnom vlasničko-organizacijskom stanju nije sposoban garantirati, pa čak ni zagovarati, poštivanje osnovnih civilizacijskih vrijednosti u svojoj okolini.
Sama udruga Naš Hajduk, koliko god bila besprijekorna u vlastitom djelovanju, ne može se izuzeti od ovih događaja, ako ni zbog čega drugog, onda zbog spoznaje da je upravo model navijačke kontrole nad klubom doveo do teoretske mogućnosti da je nasilnik koji u majici s nacističkim obilježjima na poljudskom travnjaku metalnom šipkom prijeti sucu utakmice ujedno i suvlasnik Hajduka (!?). Vjerojatno je - kako to kaže Rilov - pretenciozno očekivati da ljudi u vrhu Našeg Hajduka mogu provesti preodgoj sjeverne poljudske tribine, odnosno da mogu biti odgovorni za postupke svakog Hajdukova navijača, ali u aktualnoj situaciji udruga više ne može pilatovski prati ruke od nasilnih incidenata koji okružuju klub. Deklarativne osude više nisu dovoljne, potrebno je preuzeti konkretne obveze.
Primjerice, kakav je stav Udruge prema članovima s pravomoćnim sudskim presudama za djela opisana Zakonom o sprečavanju nereda na sportskim borilištima? Mogu li članovi Udruge biti ljudi s dosjeima punim višestrukih presuda za teška kaznena djela? Kakav je stav Udruge po pitanju vjerske i nacionalne nesnošljivosti? Vrši li Udruga bilo kakve vrste edukativnih i promotivnih aktivnosti kojima bi među svojim članovima poticala nenasilno i neuvredljivo navijanje? Sva ova pitanja možda se također čine nadobudnim sitničarenjem, no valja imati na umu kako je Naš Hajduk sa 43 tisuće članova s plaćenom članarinom u ovom trenutku druga najveća udruga u Hrvatskoj, nakon Hrvatskog autokluba. Činjenica da ima više članova više nego ijedna politička stranka u Hrvatskoj osim HDZ-a, ali i više nego što je stanovnika u gradovima kao što su Sisak, Varaždin ili Šibenik, već sama po sebi je dokaz društvenog utjecaja Našeg Hajduka i odgovornosti koja iz tog utjecaja proizlazi. Pojednostavljeno rečeno, Udruga danas ima snage da raznim legitimnim formama društvenog pritiska potakne nužno potrebne promjene u domaćem nogometu i sportu općenito, no to se neće dogoditi bude li funkcionirala tek kao lijepo lice šovinističkog radikalizma. Jer, dok god postoji i zrno tolerancije prema nasilju, hrvatski nogomet neće ozdraviti. Samo će se mijenjati oni koji u ruci drže metalnu šipku.