Jesenska shema Hrvatske televizije ipak pristiže, premda razblažena, baš kao da se uskladila s iznimno toplim i sunčanim danima koji nas, eto, kao da ostavljaju u ljetu.Prije svega, središnji Dnevnik zbilja se dugo, poput dana, odbijao skratiti. Napokon je Miro Branković, obnašatelj dužnosti urednika Prvog programa Hrvatske televizije, bio izjavio Hini da će novi format središnje informativne emisije zaživjeti u ponedjeljak, 19. rujna. Pridodao je kako će postati “brži i s kraćim prilozima”. Međutim, je li postao i koliko - mislim ne dovoljno. Štoviše, iz neke validne perspektive sagledano, on se možda uopće i nije skratio. Jer, pridodana četvrtsatna Tema dana, i vremenska prognoza između njih, čini tu dnevničku gibanicu i dalje poduljom, kakva je i bila, svakako programom ne kraćim od 50 minuta.
Bilo kako bilo, za obično kusastiji vikend, u subotu 17. rujna Dnevnik je trajao 49 minuta, u nedjelju 18. rujna 52 minute, a u povijesni ponedjeljak, kad je sve živnulo i skratilo se, 36 minuta. Plus, dakle, Tema dana, koja je samo jedan prilično narastao apendiks Dnevnikov, u trajanju od 14 minuta te u sendviču između njih tri minute o Suncu, kiši i temperaturama u Kuala Lumpuru… Ukupno, dakle, pedeset i tri minute. Ne bih se baš mogao zakleti da se zbilo pred mojim očima štogod zbilja življe i kraće.
A sadržaj probran i prikazan jednako kako se to i dosad obavljalo, a takvi su i voditelji, nekako rutinski živi. Neću kazati da su, nedajbože, neprofesionalni ili površni, nego jednostavno baš nekako u gotovo podsvjesnom kontekstu recipijenta apatični...
I sve je isto kao i jučer, i kao što će biti sutra, HDZ i Most nastavljaju pregovore koji, tako se čini, traju ne već gotovo cijelu godinu, nego cijelu nečiju mladost, Amerika je opet u strahu od terorizma (New York je opet pod opsadom!), a obiteljski liječnici, pazi sad, “neće više potpisivati ispričnice đacima koje nisu pregledali”. To su prve tri udarne najave. Kakva je to udarna vijest da se nastavlja nešto što traje odavno i što će trajati još tko zna koliko. Nadalje, baš me briga čega se plaši Amerika. Jedino mi je zanimljiva, i to više kao poremećaj koji potvrđuje dijagnozu naše kronične, gotovo prenatalne sklonosti korupciji, vijest da liječnici više neće lagati za djecu. HTV-ova udarna vijest, citiram, glasi:
“Obiteljski liječnici uvode nova pravila: ispričnice samo bolesnim đacima koje su pregledali. Otkrivamo koje još potvrde neće izdavati”.
Tu su mi misli odlutale na Ibsenovu “Noru”, dramu koju su gotovo svi morali čitati u srednjoj školi, a gotovo je nitko nije pročitao. Upisana je u nj civilizacijska razlika između nas i sjevernjaka. Ondje je još prije 150 godina jedna bezazlena krivotvorina uništila život cijeloj obitelji. Ovdje, pak, ne postoji čovjek koji nije krivotvorio potpis. Tko se nije potpisao umjesto ukućana kad je stigao poštar s preporučenom pošiljkom? U tome, doduše više dramskom nego tragičnom komadu, zbog jednog jednako tako ne baš važnog a krivotvorenog pisma, propada sve. Ibsen je svoj komad obznanio 1879. U nas je, eto, vijest da liječnici neće više kršiti Hipokratovu zakletvu lažući u korist djece treća udarna vijest dana evo već u vruću jesen 2016.