Novom sesijom Sabora otvorena je jesenska runda političke panike. Vlada je optužena za skrivanje rezultata Agrokora, ali i za "obnavljanje zločinačke privatizacije iz devedesetih". Neupućenost i nedostatak političkog talenta kod ljudi koji bi trebali voditi državu u petak su se na aktualnom satu u sabornici pokazali u zastrašujućem naletu. Je li moguće da šef velike i nekad snažne oporbene stranke ne razumije da je Agrokor privatna kompanija, pa samim time ne može biti privatiziran? Moguće je ako živimo u Hrvatskoj.
Moguće je doduše i da šef SDP-a Davor Bernardić, jer o njemu je riječ, kao i nemali broj drugih populista u domaćoj politici, misli kako bi Agrokor prije svake daljnje akcije velikih vjerovnika jednostavno trebalo nacionalizirati, a otplatu koncernovog duga riješiti nekim drugim, vjerojatno političkim putem, ali teško da i sam u to može vjerovati.
Nacionalizacija u državama koje zadržavaju kontinuitet (kada se ne događa tijekom revolucije) podrazumijeva značajan proračunski trošak, barem kada je riječ o naslijeđenim financijskim obavezama. Upravo zbog nemogućnosti da sam ispuni te prevelike obaveze, urušio se Agrokor. Država taj novac nema, ali niti ga ne treba imati. I da ne zaboravimo – to je naš novac.
Sudbina Agrokora danas više nije u rukama osnivača i nominalnog vlasnika koncerna Ivice Todorića. Nije ni u rukama Ante Ramljaka, kao Vladinog izvanrednog povjerenika za Agrokor koji će još neko vrijeme do postizanja konačnog dogovora kompanije i vjerovnika koordinirati procese njihova usuglašavanja i na kojemu je težak posao da i tijekom tog razdoblja osigura dnevno funkcioniranje svih segmenata koncerna. Otkad je jednom usvojen Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH (lex Agrokor), koncern više nije posao ni za sabornicu. Budućnost Agrokora odredit će vjerovnici pristankom ili odbijanjem nagodbe.
Pristanu li, Agrokor će u prvom koraku najvećim dijelom prijeći u ruke onih kod kojih se najviše zadužio, koji će tada od Ivice Todorića de facto i preuzeti vlasništvo. Što će oni učiniti sa svojom novom imovinom, nakon što preuzmu kompaniju, više nije problem ni Ante Ramljaka ni hrvatske države.
Hoće li sljedeće godine, nakon nagodbe, Agrokor preuzeti konzorcij domaćih kompanija, o čemu se danas nagađa, ili će pojedine kompanije usitnjenog, u tom slučaju već bivšeg, koncerna otići danas još nepoznatim vlasnicima, mi danas ne znamo.
Govorimo li međutim o nacionalnom interesu, što se ovih dana opet moglo čuti u nekoliko navrata, sigurno je samo da, u interesu nas svih, megatvrtka poput Agrokora, koja u sebi objedinjuje i više funkcija države, a često je i jača i od društva i od države, u Hrvatskoj više nikada ne bi trebala postojati.
Zato i kada u Adrisu danas govore o tome da su spremni "zajedno s uspješnim hrvatskim tvrtkama tražiti cjelovito rješenje za Agrokor" vjerojatno ni sami ne planiraju restauraciju posrnulog koncerna, nego mogući zajednički ciljani dogovor o pojedinačnom ili grupnom preuzimanju zdravih segmenata kompanije.
Sama Adris grupa uspješno se riješila duhana kao nekad vodećeg segmenta svojeg biznisa, a istovremeno je svoje pozicija jačala u potpuno različitim poslovnim područjima - prvo u turizmu i proizvodnji hrane, a onda i na velikom izazovnom tržištu osiguranja.
Nova ekipa vjerovnika-vlasnika, koji Agrokor, ovisi o tome kako se nagode, mogu preuzeti u paketu ili već sektorski i kompanijski razrezan, u skladu s njihovim interesima i preuzetim vlasničkim udjelima tada koncern može zadržati ili prodati. Odluče li se vlasnici na prodaju svojih dijelova bivšeg Agrokora, oni sigurno neće za to tražiti dozvolu ni od Vlade niti od Sabora. Zašto bi? To je njihova imovina. Platili su je.
Uvijek, naravno, postoji i mogućnost da nagodbe ne bude i da Agrokor ipak završi u stečaju. S obzirom na to da bi se tada najmanji broj vjerovnika uspio naplatiti, ta je opcija i najmanje vjerojatna.
Nekoliko dana uoči vijesti o mogućem formiranju domaćeg konzorcija za Agrokor i domaći proizvođači hrane uputili su paničnu poruku javnosti. U strahu da će nestati Konzum, s kojim su više od dva desetljeća živjeli u za njih uvijek profitabilnoj simbiozi, jer Agrokor je za njihov proizvod uvijek nudio i platio najviše, i oni danas zazivaju pomoć države.
Nestane li najveći domaći trgovački lanac, zaključili su, "tempo će diktirati lanci koji dolaze s njemačkoga govornog područja - Lidl, Kaufland i Spar – a riječ je o sustavima koji nemaju previše empatije za hrvatsku paštetu, hrvatsko ulje i hrvatski sir. Osim ako nisu kvalitetom bolji i pritom barem mrvu jeftiniji od onog što već imaju na policama" (citat je ukraden iz Podravskog lista, pa nije nemoguće da je taj apel osmišljen u Podravki.).
Problem se, vjerojatno ste pogodili, skriva u zadnjoj rečenici citata. Dok eurozastupnica Biljana Borzan prilično uspješno radi na tome da se Hrvate i ostale potrošače iz nove Europe barem na policama supermarketa više ne gura među građane drugog reda, mi otvoreno priznajemo da će nestankom Konzuma nestati i police za naše manje konkurentne proizvode.
Umjesto da se, poput Borzan, čija je akcija žestoko odjeknula u Bruxellesu (prevaru potrošača spominje i Jean-Claude Juncker u prošlotjednom govoru o stanju Unije), netko i u Hrvatskoj založi da hrvatski proizvod bude cijenom i kvalitetom osposobljen za konkurenciju na slobodnom tržištu, mi unaprijed oplakujemo propast onih koji sami priznaju da će ih uništiti konkurencija boljih. Naša težnja za životom u osrednjosti tako ostaje najčvršći relikt koji tvrdoglavo vučemo iz bivšeg sustava.