Nekome je u SDP-u na um palo da bi pjesmu Vice Vukova “Tvoja zemlja” trebalo proglasiti za službenu stranačku himnu. Volio bih da je ovo fejknjuz u produkciji režimskih medija, ali izgleda da nije, jer ni pet dana nakon što se vijest pojavila, nikome od socijaldemokrata nije na um palo da je demantira. Autor glazbe Alfi Kabiljo, i jedini živi od trojice originalnih autora, još Vice Vukova i Drage Britvića, izjavio je kako SDP-u ne bi dopustio korištenje “Tvoje zemlje”, e kad bi mu to kojim slučajem zatražili. Naravno, u današnjoj Hrvatskoj nije naročita hrabrost SDP-u nešto zabranjivati ni odbiti, makar i sitno junaštvo trebalo bi onom tko se odvaži iskazati čin javne naklonosti prema opoziciji, ali gospodin Kabiljo nije taj kome bi se ovakvo što moglo spočitnuti. Kada je Kolinda Grabar Kitarović u svojoj kampanji pokušavala koristiti onaj veličanstveni, finalni song iz mjuzikla “Jalta Jalta”, Kabiljo je i njoj hladno postavio tarabu. I nije mu trebalo obrazloženje.
Dva su, ili možda tri, razloga zbog kojih je nekom sinulo da pjesmu “Tvoja zemlja” zaželi za himnu hrvatskog SDP-a. Prvi razlog: Vice Vukov, martir hrvatske estrade iz 1971, jedini umjetnik od značaja kojemu je zabranjeno javno djelovanje, bio je ljevičar, a na kraju i zastupnik SDP-a u Saboru. Drugi razlog: Ivica Račan sahranjen je uz zvuke “Tvoje zemlje”, a prije i poslije toga pjesma je korištena na stranačkim skupovima. Naime, osim u onome kratkom razdoblju oko trećeg siječnja 2000. godine, SDP je imao stalni problem s glazbenom podlogom svojih kampanja. Iz uvjerenja ili iz straha od represije, već kako tko, domaći su pjevači i pjevačice vazda zazirali od toga da se zamjere suparničkoj strani.
I na kraju, treći razlog: “Tvoja zemlja” bi trebala SDP-u nadomjestiti tradiciju koje su se odrekli, ili od koje strahuju, a onda i sve one pjesme na koje se ne usuđuju. To je zanimljivo: jednako kao što domaći estradnjaci i glazbenici nisu imali muda da nastupaju za SDP, tako ni esdepeovci nisu imali muda da si otpjevaju nešto iz europske lijeve i socijaldemokratske tradicije. A ta je tradicija neobično bogata, raskošna i krvava. Istina, većina europskih socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka iz te tradicije odabiru onu najžešću i najborbeniju pjesmu, koja je u proteklih sto i pedeset godina zalivena morem radničke, seljačke i slobodarske krvi. Pjesmu pobune na Tiananmenu, koja je i danas zabranjena u komunističkoj Kini, napisao je Eugene Pottier, a uglazbio Pierre Degeyter, od osamdesetih godina devetnaestog stoljeća prihvaćali su je ljevičari raznih boja. U ovim je krajevima poznata isključivo po svojoj prvoj strofi, dodatno prerađenoj za domaće potrebe, iako je strofa čak šest. A u tih šest je strofa koješta danas neobično aktualno. Recimo: “U bijesu svome sav je ružan,/Taj kralja novca gnusni soj,/A svima dužan i predužan,/Pljačka nam on trud i znoj!” Ili: “Naš zakon vlasnika sad štiti,/U ruci silnih krvav mač,/Pod njime sirotinja pišti,/On joj stvara bijedu i plač!” Pjesma se, o strave i užasa, zove Internacionala.
Naravno, postoje razlozi zbog kojih se hrvatski socijaldemokrati plaše Internacionale. (Istina, prije četiri-pet godina su na nekoj županijskoj konvenciji u Rijeci i izveli Internacionalu, tad i više nikad.) Ali i te bi razloge, valjda, trebalo izreći, a ne ih ustrajno prešućivati. Ako su se pjesme već odrekli, mogli su probrati nešto iz vlastite internacionalne, a možda i nacionalne tradicije.
Mihovil Pavlek, zvani Miškina, seljak iz Đelekovca, bavio se politikom i pisao pjesme. Radićevac do srži, biran je za načelnika općine i bio vođa naroda u svom zavičaju. Pjesnikovao je onim narodnim, stihoklepačkim načinom, ali je u tome imao Božjeg dara. Napisao je pjesmu “Crveni makovi”, koja je odmah zatim bila i uglazbljena, te pjevana kao jedna od onih puntarskih pjesama za koje se činilo da nastaju same od sebe, a zatim je, u neka druga vremena, bila disciplinirana u školskim čitankama i kajdankama. Genererički, biografijom pjesme i njezinim sadržajem, “Crveni makovi” kao da su stvoreni i smišljeni za himnu hrvatskih socijaldemokrata ili ljevičara općenito, godine 2017. A još su pjesmi istekla i autorska prava. Zamislite da netko na partijskoj konvenciji ovo pjeva: “Seljak je polja stvarao,/hajduk je svijetom harao:/Oteo kmetu zemljicu,/gazio njegovu pravicu. /// Baruni, grofovi vladali,/španovi pravdu krojili,/rabotat kmeta gonili,/krvcu mu poljem sijali. /// Prokleo seljak zemljicu,/vražjih gospodara,/niknuli crven cvjetovi/umjesto božjeg dara! /// Krvlju su kmetskom sijani,/kletvama, bunom miješani/suzama, znojem pojeni,/zato su tako crveni…”
Miškinu Pavleka su, zajedno sa sarajevskim slikarom, Jevrejinom Danielom Ozmom jednoga jutra u Jasenovcu zatukle ustaše. Prema nekoj ne baš pouzdanoj verziji zaklao ga je osobno Dinko Šakić. Oko smrti se vezu legende, a vezilje su uglavnom oni koji niti su što vidjeli, niti su negdje bili, ali im nad grobovima živo proradi mašta. Ali nije to ni tako važno. Izvjesno je da su Miškinu Pavleka, seljačkog vođu i borca za bolji svijet, za svijet ravnopravnih ljudi, ubili u ustaškom koncentracijskom logoru. A on je, Miškina, nacionalnu stvar vrlo prosto formulirao: “Neka živi brat uz brata,/neka živi rod Hrvata -/I on nosi božji znamen;/izbavi ga od zla, Amen.”
Ali čak i ta, metaforična i melankolična pjesmica o korovu lijepog cvijeta nije baš pogodna i podobna za SDP-ovu himnu. Što joj fali? Ne fali joj ništa, nego baš suprotno: koječega u njoj ima viška. Recimo, crvene boje. Bez obzira na to što seljak Miškina istupa protivu crvenih makova, nezgodno je to što je kroz cvjetove procvala prolivena seljačka krv. A i to stvaranje antipoduzetničke klime, kroz olajavanje baruna, grofova, španova i vražjih gospodara, nekako ne bi danas bilo u redu. Previše je u toj pjesmi i hrvatske žive zbilje i hrvatske tradicije da bi ovakvom SDP-u mogla biti himnom.
“Tvoja zemlja” lijepa je, snažno otpjevana pjesma, koja, po prilici, govori o istom o čemu je govorila pjesma Alekse Šantića “Ostajte ovdje”. Neka vrsta apela protiv iseljavanja, odlaska u pečalbu i u gradove, zaziv predaka da se ostane tu, i da se na starim temeljima gradi nova kuća. Ničega u toj pjesmi nema što bi moglo biti specifično socijaldemokratsko ili demokršćansko ili liberalno ili… Osim što se slušatelj, možda, naježi kada je čuje u izvedbi Vice Vukova ili danas Đanija Stipaničeva, ničega u “Tvojoj zemlji” nema od stranačke himne. Pa ako su doista mislili da prisvoje tu pjesmu, esdepeovci bi sad trebali reći hvala Alfiju Kabilju što im je ne da.
Dva su, ili ipak tri, načina na koja se dolazi do himne. Prvi je kroz borbu i kroz pročišćenje, na ulici i na barikadama, na javnim demonstracijama i sličnim priredbama, kada pjesma samu sebe iznese i pronese, tako da njezin sadržaj biva manje bitan od mjesta i vremena njezina ustrajnog pjevanja. Drugi je način u prihvaćanju onoga što ti po tradiciji i po sjećanju pripada. Tako su često nastajale državne i nacionalne himne, a tako je i Internacionala postala pjesmom internacionalnog lijevog proletarijata, te brojnih socijaldemokratskih, socijalističkih, komunističkih, pa i anarhističkih stranaka, proizašlih iz duha Pariške komune, čiji je aktivist Internacionalu i napisao.
Treći je, pak, način da neki darovit, u pravilu - manje darovit, aktivist namjenski napiše svečanu pjesmu. I tako su nastajale i brojne državne, kao i poneka stranačka himna. Ali rijetko bi koja, sve dok se ne okrvavi, bila voljena i pjevana.
Ideja da se posluže pjesmom Vice Vukova, Alfija Kabilja i Drage Britvića, ako je takve ideje doista i bilo, i ako je ona bila ozbiljna kao što to sugeriraju SDP-u neskloni mediji, proizašla je iz uvjerenja da “Tvoja zemlja” pripada narodu, kao što, po istom primitivnom pučkom uvjerenju narodu pripadaju pjesme, priče i legende ispričane njegovim jezikom. Kao što, na kraju krajeva, narodu pripadaju i one knjige i filmovi koji prerastu u kulturna dobra od općeg značaja. Ljudi kao da se malo i uvrijede kad shvate da je “Tvoja zemlja” privatno vlasništvo Alfija Kabilja, koje on, jedan kroz dva, dijeli s nasljednicima Drage Britvića. A jedan kroz tri s nasljednicima Vice Vukova, ako kanonskom smatramo njegovu izvedbu. Pa što je onda naše, ako su i pjesme njihove? Što je naše ako se svemu, pa i riječima ovog jezika posloženim u određenom nizu, znaju vlasnici?
Ova su pitanja mnogo važnija od priče o stranačkoj himni, ali se o njima, na žalost, razmišlja, i to nakratko i pogrešno, samo kada se pojavi netko tko kaže: ali, pazite gospodo, ta pjesma nije vaša, nego je moja! Uostalom, gospodin Kabiljo jednoj je banci pozajmio “Tvoju zemlju” da se njome služi u svojim reklamama, a da zauzvrat sponzorira njegovu operu i mjuzikl. I to je poštena trgovina, koja govori što se na kraju zbiva kada kultura biva prepuštena tržištu, kao što je to, uglavnom, slučaj u današnjoj Hrvatskoj. Nitko više nema minimalno moralno pravo moliti Alfija Kabilja da bankama ne dopusti ono što je već zabranio strankama. I to je naš problem s njegovim djelom.