Koliko ste samo puta čuli da je netko počeo rečenicu sa: “Nevjerojatno je da mi danas, u dvadeset prvom stoljeću...” Da tkogod ima autorsko pravo na tu frazu i dobije pet lipa svaki put kad netko na televiziji i radiju, na internetu, na ulici, u gostionici, ogorčeno reče: “Nevjerojatno je da mi danas, u dvadeset prvom stoljeću...”, taj ne bi zarađivao manje od milijarde mjesečno. “Nevjerojatno je da mi danas, u dvadeset prvom stoljeću...” apsolutni je konverzacijski hit, obavezni sastojak svake rasprave o suvremenosti, koja je dakako iznevjerila naša očekivanja. Želite li reći kako ste daleko više očekivali od sadašnjeg trenutka, kako je današnjica upravo razočaravajuća, to je uobičajen početak.
“Nevjerojatno je da mi danas, u dvadeset prvom stoljeću...”, uglas izgovaraju i liječnici kad se neobjašnjivo ugasi dijagnostički uređaj, i nastavnici kad opaze da nema krede, i ljepotice koje namrštene leže u starijem modelu solarija, i pijanci ako im u pelinkovac ne staviš limun, i umoran gost u hotelskoj sobi bez tople vode i znojni putnici što nezadovoljno mašu novinama u autobusu bez klime. Svi oni jednako dijele dirljivo glupu vjeru kako budućnost može biti samo bolja, kako naše blagostanje, tjelesno i duševno zdravlje, razboritost i dobrota samo rastu, kako ljudski rod, što bi rekao nezaboravni Dino u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell”, svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje.
Nema nažalost nijednog ozbiljnog razloga da bismo tako nešto rekli. Ovo dvadeset prvo stoljeće što ga oholo ističemo kao sinovljevu fakultetsku diplomu, prvu u našoj obitelji, nije u osnovi bolje od sedmog ili trinaestog stoljeća, ili jedanaestog stoljeća prije Krista. Većina nas nije bolja od gologuzih predaka što su se sa zašiljenim granama kroz visoku travu prikradali mamutima.
Većinu njih koji upravo sjede u kafiću oko mene i na svojim pametnim telefonima razmjenjuju lascivnosti s ljubavnicama, lajkaju na fejsbuku fotografiju tetkine štrudle od višanja ili slušaju Bobana Rajovića, ja bih lijepo mogao zamisliti kako oštrim kamenjem razbijaju lubanje pripadnika drugog plemena. U kratkom vremenu, takoreći u treptaju, mi iz ove naše visokotehnološke stvarnosti možemo preseliti natrag u mlađe kameno doba i iz samouvjerenih se gospodara prirode pretvoriti u izbezumljene životinje kakve smo jednom bili.
Pogledate li, na primjer, kako je Tomislav Karamarko prije nekoliko mjeseci mirnim glasom, kao nekakvu jednostavnu i samorazumljivu istinu, rekao da “svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne”, dođe vam jasno kako sve političko iskustvo i mudrost zapadne demokracije nisu dovoljni da zaštite ljudsku slobodu. Diktatura je čitavo vrijeme tu, jedva nekoliko koraka od vas, pa i ako mislite da ste je još prije trideset godina, kad je srušen Berlinski zid, prestigli i otad joj daleko utekli. Odmah iza ugla, kad izađete pa desno, počinje kaos, nasilje i mrak, a kalendarska činjenica da je dvadeset prvo stoljeće u tome vam neće posebno pomoći.
Jednako je i s reformom obrazovanja na kojoj je protekle dvije godine radilo nekoliko desetaka naših najboljih stručnjaka, i koji su, po sudu mnogih, napravili izvanredan posao, da bi pod pritiskom nekolicine katoličkih manijaka u vlasti, u utorak obeshrabreno objavili kako odustaju. I tada su mnogi od nas ogorčeno zavapili: “Pa, nevjerojatno je da mi danas, u Europi, u dvadeset prvom stoljeću, popuštamo nekakvim zatucanim popovima, nekakvim crkvenim mračnjacima koji bi nas vratili u srednji vijek.” Ponovno se masovno trošila poznata fraza, a svima su bila puna usta još jedne, po prilici jednako besmislene, one o “budućnosti naše djece”.
Naravno, važno je ustati protiv fundamentalista. Ako niste dosad, svakako bih vas pozvao da potpišete peticiju potpore autorima reforme obrazovanja. U ljudsko poštenje i kršćansko milosrđe onih što bi rušili Borisa Jokića ja baš nimalo ne vjerujem. Odvratan mi je razmetljivi i patetični humanizam onih što ovih dana po Zagrebu tobože “hodaju za život”, što kao nariču nad nerođenom djecom, a sirijsku bi nejač držali u bodljikavoj žici kao stoku. Sve te čudake iz Hrasta i Grozda i štatijaznam Isus Krist bi, uvjeren sam, prezreo i išibao. Treba im se suprotstaviti jer Bog nema veze s njima.
Ali, to da živimo u dvadeset prvom stoljeću nije zaista nikakav argument. Ljudski se mozak kroz povijest nije vidljivije mijenjao. Mi nismo drugačiji od katoličkog ološa koji je onoga februarskog dana 1600. godine bakljom užgao lomaču pod Giordanom Brunom. Sve je ostalo isto. I tada je svakako bilo naprednih i razumnih građana, koji su sasvim otraga, u zadnjim redovima, revoltirano šapnuli: “Nevjerojatno je da mi danas, u sedamnaestom stoljeću, ovako okrutno kažnjavamo neistomišljenike”, upravo kao što i danas ima zatucanih čudovišta što bi, da ih pustite, bez imalo srama i kajanja zapalili slobodnomisleće čeljade poput Borisa Jokića.
A jednako je smiješno i kad se poteže “budućnost naše djece”. Budućnost naše djece je, da oprostite, drek na šibici. Premda to uzvišeno izgovaramo, rijetko je što značenjski praznije. Mi jadikujemo nad sutrašnjicom naših potomaka, jednako kao što su i naši roditelji kukali nad nama kad smo upisivali prvi razred osnovne.
I Kao što su naši djedovi u svoje vrijeme cmizdrili nad našim roditeljima. I kao što su naši pradjedovi ridali nad djedovima. I kao što su naši čukundjedovi cmoljili nad pradjedovima... Kroz cijelu našu povijest kontinuirano traje taj veliki plač. Pisani trag o izgubljenoj budućnosti naše djece moguće je pratiti preko Krleže i Matoša i poezije brkatih iliraca, dalje i dalje u vremenu, valjda sve do Ljetopisa popa Dukljanina. Bezbrojni su naraštaji ovdje žudjeli za boljom budućnosti svoje djece, a djeca su im svejedno odrastala u jadne, prepadnute i krotke šupke kakvi su im i očevi bili. Dapače, bilo je i prilika da su djeca živjela jadnije od roditelja. Neki će zlobnici kazati da se to upravo sad događa.
Budućnost neće biti bolja naprosto zato što je budućnost. Stvari se ne popravljaju pukim protokom vremena. Za to se valja boriti, svaki dan iznova, i nikad zapravo ne pobijedite.