U rujnu će se održati najveća vojna vježba u Europi od završetka hladnog rata. Ruska vježba "Zapad" uključivat će najmanje 100.000 vojnika u Zapadnoj vojnoj oblasti i Bjelorusiji, duž istočne granice NATO-a. Također, vježba će pokazati da Rusija ima nekoliko stvarnih saveznika. Za razliku od NATO-a, skupina država koje ulaze u organizacije pod vodstvom Moskve su ili prestrašene ili namamljene kako bi bile članice. Washington bi trebao obratiti posebnu pozornost tim krhkim savezima kako bi vidio gdje može razviti veze sa zemljama koje traže bliži kontakt sa Zapadom i smanjenje ruskog nasrtaja na njihov suverenitet. Moskva projicira svoju regionalnu moć kroz dvije glavne organizacije: Euroazijsku ekonomsku uniju (EEU) i Organizaciju ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO).
U članstvu EEU je pet zemalja: Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan i Kirgistan i zamišljena je kao alternativa EU. Njezina je stvarna svrha onemogućiti susjede da se kandidiraju za EU uz jačanje ruske ekonomske dominacije. CSTO ima šest članica: Rusija, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan, a Kremlj je tumači ekvivalentom NATO-u. Njezin je aktualni cilj da ojača rusku vojnu prisutnost i spriječi članice da se približe NATO-u. Čak i sadašnje članice CSTO-a umorne su od aranžmana kolektivne obrane koji omogućavaju Moskvi da smjesti trupe na njihovu ozemlju. Nakon što su svjedočile ruskoj "bratskoj pomoći" Gruziji i Ukrajini - Bjelorusija, Armenija i Azerbajdžan - sad su na prvoj liniji obrane svoga suvereniteta. Na ekonomskom planu pomalo se okreću prema Kini i drugim tržištima, dok ruska ekonomija trpi teškoće. SAD i EU imaju priliku razviti trgovinske i ulagačke veze sa sve tri države te ih odvojiti od ovisnosti o Moskvi. Kad je riječ o diplomatskoj areni, ruski saveznici odbili su priznati okupirane gruzijske teritorije, Južnu Osetiju i Abhaziju, kao neovisne države. Prihvatili su i nejasan stav prema ruskoj nasilnoj aneksiji Krima, rastrgani između udovoljavanja Moskvi i legitimiranja presedana koji prijeti i njihovoj cjelovitosti.
Kad je riječ o sigurnosnoj areni, Moskva koristi mrkvu ekonomske pomoći i batinu promjene režima kako bi zadržala Bjelorusiju. Vježba "Zapad" uvlači Bjelorusiju u kremaljsku opsjenu da je NATO prijetnja objema državama. Minsk naglašava da ne želi birati između Rusije i Zapada, ali kako bi demonstrirao stvarnu ravnotežu trebao bi se uključiti u buduće NATO-ove vježbe. Savez će održati nekoliko vježbi na Baltiku i u Srednjoj Europi tijekom godine i Bjelorusija bi bila dobrodošla čim potpiše potrebne sporazume. To bi pomoglo izgradnji uzajamnog povjerenja i uklanjanju teze da je NATO prijetnja bjeloruskom suverenitetu. Minsk se mora osloboditi ruske politički motivirane ekonomske pomoći. Trumpova administracija trebala bi ukloniti preostale ekonomske sankcije i konačno poslati ambasadora u Minsk, jer status quo ide na ruku samo Putinu.
Washington može konsolidirati regionalnu sigurnost omogućavajući Bjelorusiji da razvije bliskije veze s NATO saveznicima: Poljskom, Litvom i Latvijom. Na Južnom Kavkazu Armenija i Azerbajdžan još su u izloženijem položaju nego Bjelorusija. Armenija nema diplomatske odnose sa susjedima Azerbajdžanom i Turskom, dok je Azerbajdžan stiješnjen između Rusije i Irana i treba Gruziju kako bi održao pristup Europi. No, obje su zemlje u srpnju sudjelovale u multinacionalnoj vježbi Noble Partner-2017 koju je podupirao NATO, zajedno s 11 saveznika i partnera. To je bila inauguracija prve sadržajne NATO-ove inicijative koja je uključivala gruzijske, armenske i azerbajdžanske trupe. Zemlje na Južnom Kavkazu nastoje ojačati suradnju s NATO-om te izaći iz nesigurne izolacije. U Armeniji je ruska baza i pod pritiskom je da svoje oružane snage inkorporira u moskovske vojne strukture. Azerbajdžanu prijeti mogućnost da Rusija dovede svoje "čuvare mira" na azerski teritorij koji je okupirala Armenija. Kremlj namjerno podržava armensko-azerbajdžanski sukob kako bi obje vlade ostale ovisne o ruskim diplomatskim odlukama i vojnom angažmanu. Ruske trupe koje su u Armeniji sigurnosna su prijetnja za sve zemlje Južnog Kavkaza. Armenija i Azerbajdžan potvrdile su suverenitet šireći veze s NATO-om, iako ni jedna od njih, za razliku od Gruzije, nije podnijela zahtjev za članstvo. Obje su zemlje sudjelovale u operacijama pod vodstvom NATO-a, npr. u Afganistanu. Erevan je dobio novi NATO-ov Individualni akcijski plan za partnerstvo (IPAP) za razdoblje 2017. - 2019., a Azerbajdžan ispunjava dvogodišnji IPAP. Ove se veze mogu ojačati na korist obiju strana.
Dok diplomatsko i vojno međudjelovanje s Rusijom petrificira stanje sukoba između Bakua i Erevana, bliže veze sa Zapadom i sudjelovanje u NATO-ovim vježbama smanjile bi tenzije među njima. Vojna suradnja može pridonijeti političkom rješenju sukoba oko Nagorno Karabaha i inicirati proces povratka azerbajdžanskog okupiranog ozemlja uz jačanje armenske povezanosti s Europom i SAD-om. U izravnoj suprotnosti s ruskim prijetećim vojnim stavom na Južnom Kavkazu, NATO-ovo multinacionalno sudjelovanje može uistinu ojačati regionalnu sigurnost.