Pokušajte zamisliti sljedeću, hipotetsku situaciju. Vratili ste se vremeplovom godinu i pol dana unatrag, Zoran Milanović je još na vlasti, šator je još uvijek u Savskoj, a u Vukovaru zasjeda antićirilični stožer. Na nogostupu u Savskoj loži se peć, tu su transparenti i borbene napitnice, a družba oko Glogoškog i Klemma vodi odlučujući ljuti boj protiv crvenih dušmana, jugoslavena, srbofila i partizana.
A onda se - gotovo usporedno - događaju dvije stvari. Bosanska policija hapsi deset ključnih ljudi HVO-ove hijerarhije, te se ljude optuži za ratni zločin i odveze u pritvor. Hrvatska diplomacija - kojoj je na čelu Vesna Pusić - na to odgovara krotko i mlako, obećava da će poslati svu sudsku i humanitarnu pomoć, te izjavljuje da je najvažnije da BiH istraje na europskom putu, u čemu će joj Hrvatska pomoći. Koji dan potom, stranka SNS koju vodi strašni Šešeljev pionir Vučić, te kojoj pripada bivši četnički vojvoda Nikolić, aplicira na članstvo u - recimo - stranci europskih socijalista/socijaldemokrata. Milanovićev SDP nije baš eto nešto za to, ali se nešto baš i ne protivi, pa na tom sastanku dižu ruku kao suzdržani. SNS - nastao kao pobunjenički “spin off” Šešeljevih radikala - tako ulazi u jednu od dvije najveće transeuropske stranačke grupacije.
Pokušajte - dakle - zamisliti da ste se vremeplovom vratili godinu i pol unatrag i da se dogodio ovaj scenarij. I vi, kao i ja, možemo samo zamisliti kakav bi pandemonij nastao. Jelačićev trg bio bi vjerojatno pun revoltiranih prosvjednika, po gradu bi se uokolo hodalo s trikoima s narisanim lijesovima, obljetnica vukovarskog pada pretvorila bi se u ognjicu gnjeva protiv nenarodne izdajničke vlasti, a na mjestu šatora u Savskoj - kako je nedavno duhovito promrsio Fred Matić - nikao bi “auto kamp”. Patriotski zajapureni komentatori, braniteljske vestalke, formalni i neformalni subnori, anonimni web komentatori i kafanski doktori politologije svi bi u glas kleli groznu izdajničku vlast koja je izdala Hrvate u Bosni, koja prstom nije makla za “naše heroje”, te koja - eto - sad i formalno pripada istoj političkoj grupaciji kojoj i srpski narodnjaci. U novinama i na ulicama valjalo bi se pučko, masovno bjesnilo, a to bi bjesnilo bilo upereno prema Vladi koja se (opet) pokazala kao srbofilska, jugoslavenska, i - ukratko - sveudilj izdajnička.
Umjesto tog virtualnog scenarija pogledajmo sada ovaj faktički, pravi. U BiH doista jest uhapšena cijela hijerarhija jednog krila HVO-a. Hrvatska vlada u neproglašenoj je, ali zapravo faktičkoj koaliciji s Pupovčevim srpskim manjincima. Vučićev i Nikolićev SNS doista je aplicirao za članstvo, ali ne u europskim socijalistima, nego pučanima/demokršćanima. A središnja stranka hrvatske Vlade - HDZ - nije se tome protivila, nego je koncilijantno ostala suzdržana. Vidite li - međutim - igdje u Hrvatskoj mitinge na trgu? Je li u Savskoj narastao “auto kamp”? Čuju li se sad ljutiti reprezentanti subnora? Figu. Ništa. Uz iznimku posljednjeg mohikance Glasnovića, koji sam i uporno piratski dila danske dokumentarne filmove, te ratuje s dlakavim skojevkama, od družbe koja se pred dvije godine valjala hrvatskim ulicama nećete čuti ni glasa. Jer, stvari su se promijenile. Naime, ovo su “naši”, a ono su bili “njihovi”, a na naše i njihove mi ne gledamo istim kriterijima.
Tijekom 2015. i 2016., “sirota” Zoran Milanović organizirao je protiv Srbije carinske ratove, stvarao i izmišljao međugranične incidente, podizao na kubus ionako uzavrele tenzije, u diktafone subnorovskog politbiroa sipao šovenske balkanističke klišeje o “šaki jada” i “big šitu” - ali nikog (osim svojih glasača koji su ga kaznili) nije uspio uvjeriti da je stvarni nacionalist. Što se više trsio ustaševati, za šatorsko-ćekičku kontrakuluru bio je jednako i sveudilj partizan, pa da se na glavu okreneš. A onda su došla dva fina briselska dečka, osvojila s HDZ-om vlast, i najednom problema više nema. Uspostavlja se bratstvo i jedinstvo, širi miroljubiva koegzistencija, a svi ljuti ustaše preko noći su se kao čarobnim štapićem premetnuli u pomirljive domobrane. To ti je to čudo koje vlast radi. Naime, na vlasti su nam sad braća, a još je Springsteen rekao da “when it’s your brother, you look another way”. Kad su braća u pitanju, ne držiš se baš principa kao pijan plota.
Neprincipijelnost je - naravno - sol i majka hrvatskog društvenog i političkog života. Oni koji su u Hrvatskoj nepokolebljivo principijelni kad su u pitanju Pavelićevi zločini, nisu kad su u pitanju Titovi, oni koji su nepokolebljivi kad su Titovi, nisu kad su u pitanju Tuđmanovi. Kriteriji Jasenovca ne primjenjuju se na Hudu jamu, a oni Hude jame na Varivode, Grubore i Medački džep. Kriteriji koji su neupitni kad je posrijedi kapetan Dragan, nisu kad je u pitanju Orašje. Kako funkcionira taj svenacionani (i sveregionalni) sport zvan neprincipijelnost, demonstrirale su nam uostalom dvije ustanove koje su tu neprincipijelnost i kreirale: a tu hrvatska katolička i srpska pravoslavna crkva. Nakon što je sama kanonizirala svog ultrakonzervativnog mislioca i filofašističkog simpatizera, srpska pravoslavna crkva jako se ljuti i ne da katoličkoj da to napravi sa svojim filofašističkim simpatizerom. Nakon što se već puno desetljeće bori za vlastitu “bolju prošlost”, Hrvatska katolička crkva kritizira Srpsku što čini to isto. Nakon što puno desetljeće ratuje s onima koji postupke i rečenice “ustaškog vikara” vade iz konteksta, Hrvatska je katolička crkva preko Glasa Koncila i kolumnista Miklenića napravila to isto: izvukla je najsočnije rečenice iz “kršćanskog” opusa antisemita i Hitlerova simpatizera Nikolaja Velimirovića. Pritom se obje konfesije ponašaju točno onako kako se ponaša cijelo društvo oko njih, i točno onako obratno nego što piše u kanonskoj knjizi njihove vjere. U tuđem oku vide trun, u svom ne vide balvan, jedne kriterije primjenjuju na sebe, a druge za Njih, a onda se ljute što oni drugi rade to isto, istim sredstvima, istim rečenicama. Pri čemu obje to rade zato jer imaju putra na glavi i zato jer su iz Drugog svjetskog rata izišle osramoćene.
U tom općem festivalu neprincipijelnosti, u razigranom valceru dvostrukih kriterija, crkve nisu jedine. Jednako se ponašaju povjesničari, novinari, političari, pa se tako na taj način ponaša i ono što su nekad bile poluge Karamarkove neokonzervativne revolucije. Dio njih - manji - sad najednom vidi da su umjesto crvenih liberala dobili plave liberale, pa sad pomalo već žugaju, sazivaju presice, jamraju po tribinama u Matici hrvatskoj i kutovima sabornice. Drugima - a ti su u dalekoj većini - nije ni u peti ljuljati brod na koji su se taman popeli. Jer, “oba su pala”, na sva tri brijega vlasti sad su opet “naši”, i što ćemo sad drviti po principima i razmišljati o istim kriterijima koje smo onomad postavljali pred “jugoslavene”.
Umjesto opće društvene preobrazbe i općeg pomora jugoslavenčina, šatoraški će se mainstream, subnor i konzervativna politika ovaj put zadovoljiti s realpolitikom mogućeg. Eto, nije da nešto nisu dobili. Na televiziji su sati i sati komemorativnog ratnog programa, HTV ne možeš upaliti da ne čuješ žalobne gudače i ratne snimke u slow motionu, a samo Ivo Baldasar ovog je tjedna u Splitu otvorio tri ratna spomenika. Na ubrzanom repriznom tečaju novije povijesti Hrvatska je već stigla tamo gdje je SFR Jugoslavija bila negdje 1973. Počinju se snimati revolucionarni spektakli, diže se sve više spomenika, a samo zato da se ne bi nitko zapitao je li išta od toga imalo smisla i je li društvo u kojem živimo zapravo jedna velika lagarija. Satima TV junka, te betonima memorijalne plastike pokušavamo sami sebe uvjeriti da je to što su neki ginuli imalo smisla.
Tako je 2016. i definitivno dovršena subnorizacija onog što se zove Domovinski rat. Kao i Subnor u 70-ima i 80-ima, ni sadašnji Subnor nema više stvarnu moć. Nema više “savjeta federacije”, ne kroje više šatoraši politiku, kao što su krivo mislili da kroje u Karamarkovo doba. Smjestili su ih na policu s povijesnim rekvizitima, gdje malo jamraju, malo uživaju u časti i masti. Imaju svoj velevažni politički zadatak: da ne budu odviše principijelni, da ne cjepidlače s previše pitanja i da se drže za skute majčinskoj stranci. Zauzvrat su dobili točno ono što je dobio i Subnor 70-ih, kad je ono drugo, bivše društvo ulazilo u svoju fazu postideološkog cinizma.
Sad vas više ne trebamo, neizravno im je poručeno. Hvala na pomoći i molim sjedite u kut. Ali, imamo i nagradu za vas: nešto betonske urbane bižuterije, sate TV emisija, muzeje revolucije, vodotornje i memorijalne centre. Tako je - rekli bi otac i sin Brešan - završila šatoraška revolucija na mom otoku.