Odustajanje ministra financija od prodaje obveznica inozemnim investitorima u svim je relevantnim hrvatskim medijima povezano s pitanjem političke nestabilnosti. To je jednostavno tako. Uostalom, sudionici pregovora s investitorima potvrdili su Jutarnjem listu kako su strani investitori najavili zaračunavanje dodatne premije na rastući politički rizik. Nakon konzultacija sa Zagrebom, hrvatski predstavnici odbili su platiti višu cijenu, odlučili su pričekati povoljniji trenutak za zaduživanje.
Treba pojasniti kako se ministar Marić zapravo mogao zadužiti, ali je taktizirao zbog cijene. O tome svjedoči činjenica da je nakon “razlaza” sa stranim investitorima prinos hrvatske benchmark euroobveznice zabilježio pad od malih, ali simbolički značajnih 48 poena koji ukazuju da je povjerenje u Hrvatsku nakon kolapsa road showa - poraslo. Bizarno, ali istinito.
Ipak, postavlja se pitanje kakvim su nas rizicima izložili hrvatski predstavnici kad su rekli “ne” stranim investitorima?
Prvo ključno pitanje jest hoće li doći do rasta kamata na međunarodnom tržištu kapitala. Trenutačno nema naznaka da će se tako nešto dogoditi u roku od dva do tri mjeseca. Rizici za poremećaje na međunarodnom tržištu koji mogu rezultirati dizanjem kamata mogu doći iz dva smjera. Jedan smjer je mogućnost Brexita (najvjerojatnije se neće dogoditi), a drugi je dvojba hoće li američke Federalne rezerve u srpnju podići kamatne stope (također nije vjerojatno, a ako se dogodi, dizanje će biti potpuno simbolično).
Sve u svemu, Marić može relativno mirno spavati kad su u pitanju eksterni faktori koji utječu na premiju rizika.
Drugo ključno pitanje jest kakve su šanse da će se u skorom roku, tj. u sljedeća dva do tri mjeseca politička situacija u Hrvatskoj toliko stabilizirati da će Marić s pravom od stranih investitora zatražiti još jeftinije financiranje nego što je bilo ono zadnje, inače relativno povoljno.
Prognostičare koji vjeruju u takvu stabilizaciju mogli bi nazvati gorljivim optimistima. Zapravo je tužno i realno to što ćemo zbog političara, njihove poslovične nesnalažljivosti i svadljivosti vrlo vjerojatno propustiti dobru priliku da počnemo zauzdavati javni dug.
Nekim čudom nedavno nas je prvo pohvalio MMF. Pa je, što je također bilo ugodno iznenađenje, Europska komisija “kupila” hrvatsku reformsku priču u kojoj zapravo nije bilo previše toga bolnog. Pa smo se ni krivi ni dužni najednom našli u situaciji da se možemo hvaliti respektabilnim rastom BDP-a. I umjesto da napokon poentiramo na međunarodnom tržištu kapitala, mi u zemlji imamo apsolutno političko rasulo do sada neviđenih razmjera. To što smo jučer zabilježili prvi slučaj “nestanka” premijera neposredno pred sjednicu vlade sigurni je znak općeg političkog kaosa te prva naznaka raspada sustava upravljanja ključnim državnim institucijama.
U zrelost, odgovornost, znanje…. hrvatskih političara davno smo izgubili ono zadnje zrno povjerenja. Zar je moguće da ćemo sada svjedočiti destrukciji sustava upravljanja zemljom na elementarnoj, tehničkoj razini? Nada umire zadnja. Sigurni smo, ako ništa drugo, da je potraga za nestalom osobom pokrenuta na vrijeme.