BAJRUŠI ODGOVARA MILANOVIĆU

Nije lako biti Stipe Milanović - disident koji je uvijek u vladajućoj partiji

Zagreb, 210217. Groblje Mirogoj.
Posljednji ispracaj hrvatskog politicara, Marka Veselice doajena hrvatske politicke scene i jednog od najpoznatijih sudionika Hrvatskog proljeca.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
CROPIX

Posljednji ispraćaj Marka Veselice

Tako je to kada se nekadašnji dužnosnici imaju potrebu opisivati kao disidenti u socijalizmu

Borba za bolju prošlost nije nekakav novi fenomen u Hrvatskoj. Farbaju se autobiografije, fabricira osobna i obiteljska prošlost, bivši ustaše o NDH pričaju kao da je bila Švicarska, nekadašnji udbaši objavljuju feljtone u kojima opisuju kako su čitav život radili na uspostavi samostalne Hrvatske i sve je to, više-manje, toliko puta već viđeno da se na slične pokušaje ne treba ni osvrnuti. Upravo kao što bi bilo smiješno reagirati na subotnji pamflet Stipe Milanovića "Dragi moj prijatelju, Marko Veselica", kada se ne bi radilo o žalosnom primjeru čišćenja vlastite komunističke prošlosti putem poprilične količine poluistina, izmišljotina i konstrukcija, kojima se nekadašnji dobro situirani funkcioner Saveza komunista Jugoslavije, a poslije pomoćnik ministra i član Hrvatske demokratske zajednice, obrušio na moj nekrolog u povodu Veseličine smrti.

Nije to ništa čudno. Stipu Milanovića zahvatilo je ono što se u ovdašnjoj novijoj historiografiji zove sindrom Zdravka Tomca, kada se nekadašnji dužnosnici, imaju potrebu opisivati kao disidenti u socijalizmu. U psihologiji, to je poznato ponašanje kada muškarci češće lažu da bi se pokazali boljima nego što doista jesu.

A u slučaju gospodina Milanovića radi se o njegovoj reakciji na, doslovno, dvije kratke rečenice u tekstu posvećenom Marku Veselici. Koje glase:

"Stipe Milanović, otac bivšeg premijera Zorana Milanovića, u mladosti je bio blizak prijatelj i vjenčani kum Markova brata Vladimira Veselice. Razišli su se u vrijeme Hrvatskog proljeća, kada su Veselice ušli u krug vodećih maspokovaca, dok je Milanović ostao na službenoj partijskoj liniji".

Dakle, spomenute dvije rečenice su "notorna laž", "kleveta", "konfabuliranje", uz "dosta neistina", smatra Milanović. Iako je nemoguće uhvatiti njegovu logiku, primjerice, piše "tvrdnja Roberta Bajrušija da Marko potječe iz partizanske obitelji nikako nije točna", da bi potom napisao kako je Veseličin otac "nakon kraćeg pripadanja partizanima poginuo krajem 1944. godine".

Stipu Milanovića ljuti i to što nisam napisao apologetski tekst o Veselici, nego sam ga opisao kao "vjerojatno najpoznatijeg hrvatskog disidenta". Budimo načisto, neosporno je da je zatvorska kazna Marku Veselici bila duboko nepravedna čak i prema minimalnim demokratskim kriterijima, i on je sigurno bio zatočenik savjesti. Problem je to što se u Hrvatskoj o javnim osobama redovito iznosi samo dio istine i o njihovim životima uglavnom pišu hagiografije. Tako je Marko Veselica ispao antikomunistički svetac, iako su upravo on i Šime Đodan vodili partijsku čistku 1968. protiv profesora i studenata koji su zahtijevali veće slobode. Milan Kangrga, Gajo Petrović, Mladen Čaldarević, Šime Vranić i Inoslav Bešker tada su kažnjeni kao rezultat progona koji su predvodili Veselica i Đodan.

Ali, to ne umanjuje podatak koji sam objavio, da su u vrijeme maspoka Vladimir i Marko Veselica završili među "nacionalistima", a Stipe Milanović, mudro, ostao na liniji Tita i Partije. Demantiji i objašnjenja koja je iznio predstavljaju prekrajanje istine i, već spomenuto, čišćenje vlastite prošlosti. Briga Milanovića za Veselicu, on u tekstu nadugačko i naširoko sebe pokušava prikazati žrtvom socijalizma. A to je tragikomično.

Kao, recimo, kada opisuje kako je poslije 1971. pobjegao iz politike - na položaj direktora Računskog centra Zagreb, a do 1974. Stipe Milanović bio je i predsjednik Odbora za izgradnju Koncertne dvorane "Vatroslav Lisinski". Precizirajmo - osobu koja za sebe tvrdi da je bila hrvatski nacionalist - Partija je u vrijeme najgorih čistki hrvatskih nacionalista postavila za šefa glavne informatičke tvrtke u Hrvatskoj i organizatora najvećeg kulturnog projekta u glavnom gradu.

I ne samo to nego je Stipe Milanović u Udbi imao (kaže: čuo je to) dosje u kojem piše "odbija suradnju", a udbaši su otkrili i kako su njegovi suradnici tajno tiskali propagandne letke, no unatoč ovako eklatantnom antisocijalističkom ponašanju, 1978. predložen je za položaj pomoćnika generalnog direktora Republičkog zavoda za društveno planiranje, ali nije izabran. Kako da ne, poznato je da su Savez komunista i Udba na vodeće položaje predlagali ljude sumnjivih ideoloških stavova i usput im dijelili stanove, kao Milanovićima. Što god on napisao, istina je ovo - Marko Veselica je 1972. završio na robiji u Lepoglavi, a Stipe Milanović postavljen za šefa odsjeka, a poslije direktora Centra za ekonomski razvoj Grada Zagreba. Bili oni prijatelji ili ne, to su dva potpuno različita životna izbora i sudbine.

A zašto je bio u Savezu komunista, Milanović će objasniti stavom Ante Žužula kako je "70-ih zauzet stav među studentima da se treba masovno učlanjivati u Partiju, bilo da je se demokratizira, bilo da se iznutra rastoči".

Kada sam prije šest godina pisao neautoriziranu biografiju Zorana Milanovića, pitao sam Stipu Milanovića zbog čega je ušao u HDZ početkom 90-ih. Evo njegova odgovora:

"Odlučio sam ući u HDZ kako bih ga iznutra demokratizirao".

Nije lako biti takav disident, koji je uvijek u vladajućoj partiji.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo