Što je to politički stabilna Vlada? To je Vlada koja predstavlja parlamentarne snage s visokim stupnjem konsenzusa oko ključnih političkih pitanja. A što su u Hrvatskoj ključna politička pitanja?
Do jučer moglo se govoriti jedino o svjetonazornim razlikama, razlikama o tome "kako", a ne "što", jer su sve parlamentarne stranke zastupale ista gledišta o procesu priključenja Europskoj uniji i "minimalnom reformskom paketu", znači o stabilizaciji javnog duga i platnog deficita. U to sretno doba razuma nitko nije dovodio u pitanje barem te elementarne stvari. Ali, onda se dogodio Milanović i temeljna preorijentacija Hrvatske od "da, bezuvjetno" u "da, ali…" Afera Perković bila je samo jedan od simptoma. Unutrašnjopolitički prioriteti postali su važniji od europskog i svjetskog okvira. To se može lijepo pratiti na bilateralnim odnosima Njemačke i Hrvatske.
Vrati li se čovjek u prošlost - a to se radi razumijevanja ovog kompleksnog odnosa zaista mora - sjetit će se fundamentalne podjele europske politike oko priznanja Hrvatske i postjugoslavenske sukcesije.
Američka administracija je do posljednjeg trenutka podržavala Antu Markovića i vojsku s idejom da se cijela zemlja može transferirati na Zapad. Velika Britanija i Francuska su se real-politički postavljale prema situaciji na terenu, a kršćanski demokrati u Njemačkoj htjeli su smjesta Balkan europeizirati priznanjem Slovenije i Hrvatske. Unija se cijepala oko te vizije njemačke vanjske politike, koja se tada i emancipirala kao zasebna vanjska politika, što je izazvalo konsternaciju. U podršci Hrvatskoj (a Slovenija je tu išla "u paketu" jer se na vrijeme kao i uvijek oportuno pozicionirala) Njemačka je bila sasvim usamljena. Hans Georg Reismuller, glavni urednik Suddeutsche Zeitunga, beskrajno utjecajnog lista i političkog think-tanka bliskog administraciji, došao je u redakciju Globusa gdje smo mu dali jednu sobu pa je tjednima u Zagrebu vodio sa svima razgovore - znao je perfektno jezik, jer je dugo bio dopisnik iz Beograda. Tako je stekao upućenu predodžbu o političkim kapacitetima i europskom usmjerenju Hrvatske. Ideja da je tu nešto utjecala Katolička crkva sasvim je pogrešna. Njemačka je utjecala na Vatikan, a ne Vatikan na Njemačku. I njemački planovi o priznanju su se ostvarili. Primljeni smo u Ujedinjene narode. Što se zatim dogodilo? Rat u Bosni. To je bilo strahovito otrežnjenje za njemačke političke krugove pa se balkanska politika, a time i ona prema Hrvatskoj, prepušta američkoj inicijativi. Tuđman ih je razočarao. Bilateralni odnosi nisu postojali. Ekonomski Hrvatska potpada pod Austriju i njene lopovske financijske institucije.
Druga epizoda - počinje kratkotrajna romansa Angele Merkel sa Sanaderom. Ona je nastupila u njegovu promotivnom izbornom spotu. Ispravno je zaključila - Sanader nije Tuđman, on ga je naslijedio i pokopao. No, brzo ju je iznevjerio. Posljedice? Uhapšen je, a njegov bavarski prijatelj, njen stranački konkurent Stoiber - kompromitiran, dok je treći ambigvitni lik s prezimenom na "er", Jorg Haider, autom izletio u zavoju i poginuo. Austrijska država prisiljena je nacionalizirati korušku Hypobanku koja ih je sve povezivala.
Opet im je, dakle, Hrvatska donijela razočaranje, koje tada povezuju s HDZ-om kao temeljnim problemom društva. Zato je izbor Ive Josipovića dočekan u Berlinu s oduševljenjem. Prethodno se našao s Borisom Tadićem, otišao u Bosnu i osim Sarajeva posjetio i Banju Luku. Evo nekoga tko napokon razumije stvari, mislili su, Hrvatska je ipak europska zemlja, a Hrvati civilizirani Balkanci. U Berlinu je hrvatski predsjednik dočekan s pompom kakva se inače priprema za kineskog predsjednika. Izvan protokola Berlinska filharmonija izvodi jedno njegovo djelo. Posljedice? Nakon promjene vlasti i konsolidacije ljevice na svim razinama Hrvatska je glatko primljena u EU.
No, Angela Merkel nije prisustvovala ceremoniji primanja koja je odmah diplomatski degradirana na trećerazredni protokol. Nekoliko dana uoči prijema Zoran Milanović je odbio izručiti Perkovića. Bilo je dovoljno 24 sata da njemačka diplomacija i službe shvate kako je te komplot obje instance vrhovne vlasti, i predsjedništva i Vlade. Otpor bilo kakvoj lustracijskoj demistifikaciji "nacionalnih interesa" koje je osiguravala Udba bio je važniji od usvajanja temeljne pravne tečevine Unije, uhidbenog naloga, pravosudnog jedinstva, u čemu su bili jednodušni sva trojica pravnika na čelu hrvatskih državnih institucija - predsjednik, premijer i ministar pravosuđa.
Od tog časa Hrvatska više ne postoji za Njemačku. Angela Merkel naložila je suradnicima da oko nje uspostave kordon svaki put kad primijete da se na briselskim sastancima primiče Milanović. On je pak u intimnom društvu u Taču rekao (meni) da je žena glupača i da kao Istočna Njemica ništa ne razumije, iako joj on pokušao objasniti.
Izborni preokret nije donio poboljšanje - Tomica Karamarko nije imao dovoljno šarma i kapacitet da tu nešto promijeni, usprkos približavanju njemačkim konzervativcima, a ionako nije postao premijer. Uostalom, njemačka vanjska politika na Balkanu u međuvremenu se refokusirala na Beograd, gdje su našli pouzdanog partnera. Vučić je širom otvorio vrata njemačkom utjecaju, a njegova vlada postala je potpuno transparentna za njemačke partnere. Uvid koji su stekli mogao bi se od "vanjskog" čak prikazati kao "unutrašnji". Apsolutno povjerenje. Takva veza nije toliko obavezujuća kao bliski odnos s američkom diplomacijom pa ostavlja prostora za folklorne "obavezne likove" s Rusijom i globalnu kuhinju s primarnim ekonomskim igračem u istočnoj Europi, s Kinom.
Posljednja evolucija zagrebačko-berlinskih odnosa bila je poslije investiture sadašnje hadezeovske Vlade. Počelo je krajnje nesretno, diplomatskom turnejom ministra vanjskih poslova, premijera i predsjednice u BiH. Njemačka diplomacija triput je izrekla oštre kritike. Poruka je bila da su obećanja hrvatskih vlasti Hrvatima u Bosni kako će njihov inferiorni položaj popraviti uvjetovanjem europskog pristupa BiH - duboko antieuropska ideja, koja neće pomoći bosanskim Hrvatima, ali će odmoći Hrvatskoj.
Bruxelles ionako nije mjesto odakle se sad vodi politika, što će biti teško shvatiti našim kadrovima koji su ondje proveli duge godine. Berlin i samo Berlin, a zatim Pariz, metropole nove Europe dviju brzina, Europe otvorene ruskim energetskim i kineskim ekonomskim interesima, koji se ne hijerarhiziraju u odnosu na američki i zapadnjački poredak, jer to sve skupa više ne funkcionira piramidalno, nego multicentrično, i svatko mora napraviti vlastiti tenzorski račun i za sebe naći najpovoljniju nišu.
Ukratko, budu li unutrašnjopolitički prioriteti određivali hrvatsku političku i ekonomsku strategiju, malo će ostati od te već oglodane kosti. Politički stabilna Vlada ona je koja može odgovoriti na izazove, a to su Ina i pitanje LNG-terminala, naftnog i plinskog biznisa, Agrokora i ruskih banaka, što je sve povezano i međuovisno. Prvi put plinski lobi nema predstavnika u Vladinu užem kabinetu. A zatim je tu pitanje strateških prometnih koridora, uključujući zračne, o kojima će ovisiti ukupni razvoj ekonomije. Bez inicijative na tim područjima neće biti politički stabilne Vlade, bez obzira na ishod izbora u Metkoviću, zakutnoj varošici od 15-ak tisuća duša i bez ikakve industrije.
Rijeka ne može biti industrijski centar sve dok zaostaje u lučkom prometu
Propast Rijeke kao industrijskog centra najbolje se vidi u zaostajanju lučkog prometa. U onom ključnom segmentu, kontejnerskom prekrcaju, na trećem je mjestu i daleko zaostaje za Koprom i Trstom. Kopar ima promet od 565 tisuća TEU (to je standardni, šestmetarski kontejner), Trst je na 306 tisuća, a Rijeka na mizerne 122 tisuće. Riječka kontejnerska luka je privatizirana, ali nepodesna, a što je najvažnije - promet ovisi o jednokolosiječnoj pruzi beznačajnog kapaciteta s niskim brzinama.
Stvar treba promatrati u kontekstu mediteranskih prometnih pravaca. Budući da je Kina poslije proširenja Sueskog kanala kupila luke Solun i Pirej, započeo je dugoročni proces gradnje željezničkog koridora do Beograda preko Makedonije, a ugovor za prugu visokih brzina (200-300 km/h) kineskim TGV-vlakovima na pravcu Beograd - Budimpešta već je potpisan. Budimpešta je čvorište odakle se otvaraju zapadna Europa, preko Beča, te istočna Europa i Ukrajina. Postoji, međutim, lakše i brže rješenje, djelomično - kratica od sjevernog Jadrana, iz Kopra ili Rijeke. Slovenska je vlada to na vrijeme veoma ozbiljno shvatila i još 2015. aplicirala u Europskoj uniji za strukturnu investiciju u gradnju drugog kolosijeka pruge Kopar - Divača, što je prva, najzahtjevnija etapa. Trebalo im je za to milijardu eura, ali ih je Komisija odbila. Tada su pristupili Mađarima i ugovorili zajedničku vlastitu investiciju, dok su ljubaznu ponudu za kineski kredit odbili, jer ona ide u paketu s kineskim izvođačima i domaća operativa izvisi. U tom času Kina je čak uputila pregovarača u Zagreb (došao je predsjednici u veljači 2016. godine) pa rekao da još postoji "zadnja prilika" za investiciju u krčku kontejnersku luku i "nizinsku prugu" Rijeka - Zagreb - Budimpešta. Poruka se izgubila u šumu unutrašnje politike, kao i prijedlog Victora Orbana da sam financira obilaznicu autoceste od Nagykanizse do Furstenfelda kod Graza, što bi skratilo put od Zagreba do Beča posve zaobilazeći Sloveniju.
Premijer Cerar objavio je da će se slovenska pruga početi graditi već ove godine te da je građevinska dozvola izdana. Europska investicijska banka dat će trećinu potrebnog novca, uz predviđene prinose Mađarske, Češke i Slovačke. Jedina je prepreka - parlamentarna opstrukcija opozicije. No, Cerar je upravo izjavio kako se nada da će Orban utjecati na svog prijatelja Janšu da se povuče oko te stvari. Čak ni antieuropski Europljani ne mogu se suprotstaviti europskim Europljanima kad oni dobro zasnuju svoje planove.