U ovoj zemlji vjerojatno nema osobe koja se neće složiti kako “hrvatska javnost dulji niz godina svjedoči nastojanjima političara i političkih stranaka da se pretvore u vrhovne tumače povijesti, poglavito povijesti 20. stoljeća”.
Doista: “političari i političke stranke” tijekom dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća to nisu prestali arbitrirati u povijesti. Politika je “vrhovno tumačila povijest” i pod ravnanjem Filipa Lukasa, kao što je to radila i pod paskom Stipe Šuvara, kao što to čini i danas, pod skrbi dr. Ante Nazora.
Tijekom dvadesetog te dvadeset prvog stoljeća različite su politike i ideologije težile tome da se “takozvana povijesna istina propiše rezolucijama i deklaracijama političkih ustanova i njihovih parapolitičkih izdanaka”. Tijekom NDH, to se vrhovno tumačenje nacionalne povijesti sastojalo u promoviranju rasnih teorija i teorije o gotskom podrijetlu te u kreiranju paraideoloških historiografskih konstrukata koji su trebali dokazati kulturnu nesvodivost Srba i Hrvata.
U socijalističkom razdoblju “propisivanje povijesne istine” sastojalo se od simplificirane školske verzije historijskog materijalizma te u pojednostavljeno manihejskom pogledu na ono što smo onda zvali, a i danas bismo trebali zvati, klasna borba. “Propisivanje povijesne istine” u tom se razdoblju, ujedno, očitovalo i u uočljivo eshatološkom pogledu na povijest Južnih Slavena. Za tadašnju ideologiju, povijest je bila vektor koji je imao svoj smjer i svoje ispunjenje u Finalnom Događaju koji je povijesti davao smisao i stavljao točku na i. Taj Finalni Događaj bila je, dakako, socijalistička revolucija.
Nakon što je prošla kroz dva “vrhovna tumačenja” nacionalne povijesti, Hrvatska je ušla 90-ih godina u razdoblje koje se makar po vanjskoj parlamentarnoj formi može smatrati demokratskim. Pa ako su se mnoge stvari i promijenile, jedna nesumnjivo nije - a to je ideologizirana historija. Nakon 1990., ušli smo u novu fazu ideološkog čitanja prošlosti, u kojoj se aktualna ideologija opet pretvorila u “vrhovnog tumača” historija, a njena pobjeda - politička, pa potom ratna - postala je svrhom, ciljem i finalnim razrješenjem povijesti. Ta nova eshatologija više nije bila klasno-socijalna, nego nacionalno-klerikalna. Uspostava (rekao bih: navodno) samostalne države pretvorila se u cilj i smisao povijesti, a nacionalna povijest tumačila se i još se tumači kao hod po sedam grana iz napitnice Vere Svobode, gdje preko Tomislava, Frankopana i Jelačića državotvorno stremljenje putuje svojoj finalnoj destinaciji. Ta je destinacija, naravno, ona sedma, refrenska grana Tuđmana Franje.
Ima li se sve to na umu, nije se teško složiti kako takvoj praksi historiografije treba stati na kraj. Nije se teško složiti kako historiografija treba biti “znanstvena disciplina, a ne ideološka batina. Njezina je zadaća istraživati i tumačiti prošlost, ne podređujući se današnjim ideološkim predodžbama i ne služeći sadašnjim političkim potrebama”. Nije se također teško složiti kako “samo nedemokratski, totalitarni režimi propisuju istine, a samo oni koji o povijesti ne znaju ništa, ne znaju da je to propisivanje istine jedan od glavnih razloga njihove propasti”. Svako tko razumije dinamiku pluralnog društva te sociokulturnu logiku zabranjenog voća također će se složiti kako je “potpuno iluzorno misliti da se društveni prijepori, kao sastavnica svakoga demokratskog društva, mogu ukloniti represijom”.
Svi ovi citati dio su otvorenog pisma skupine historiografa i društvenih znanstvenika koje je ovog tjedna objavljeno na internetu, na stranici pod naslovom “Sloboda mišljenja”. Riječ je o otvorenom pismu upućenom javnosti, Vladi i političkim strankama, a koje potpisuje niz hrvatskih intelektualaca koje se obično vezuje uz konzervativne ili čak jako konzervativne političke opcije. Među potpisnicima je tako, na visokom devetom mjestu, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, a uz njega pismo je potpisao još niz ljudi koji u hrvatskoj kulturi nisu nepoznati, od Ive Banca, Ane Lederer, Slobodana Prosperova Novaka, Andree Feldman, preko Jure Krište i Mije Koradea pa do arhitekta Ante Uglešića. Ovo pismo svojevrsni je “who is who” nove hrvatske desne akademske inteligencije, a prouče li se pomnije teze samog pisma, očito je napisano kao uvijeni, kriptirani prosvjed protiv barem dviju inicijativa koje su proteklih mjeseci krenule iz sfere politike, a tiču se povijesti - doduše, manje one akademske, a više one ulično-kafanske.
Potpisnici pisma, da se shvatiti, očito se protive friškoj inicijativi IDS-a da se kriminaliziraju fašistički simboli poput ZDS, svastike ili ušatog U. Pismo skupine historiografa ujedno je očiti - premda ni jednog trenutka eksplicitni - znak gunđanja protiv Plenkovićeve “komisije za povijest” koja bi tijekom idućih mjeseci (ili godina?) trebala smućkati i javnosti u epruveti servirati svoj pravorijek o hrvatskom 20. stoljeću. Plenkovićevo povjerenstvo-za-suočavanje-s-čim-već, doduše, pisci peticije ni jednog časa ne spominju izrijekom. No, teško mi je zamisliti da netko danas piše o “nastojanju politike” da “istinu propišu rezolucijama”, a da pritom ne misli na trenutno najistaknutiji takav pokušaj - onaj Plenkovićeve Komisije za Istinu.
Nikad u životu nisam mislio da ću se i oko čega slagati sa Zlatkom Hasanbegovićem, Mijom Koradeom ili Anom Lederer. Nisam mislio da ću ikad reći kako bih supotpisao pismo koje su oni potpisali, a možda i sročili. No, eto - dogodilo se i to. Dogodilo se da su Hasanbegović i dr. sročili otvoreno pismo s čijim se ključnim tezama u potpunosti slažem. Doista, dosta je bilo toga da vladajuće stranke odozgo propisuju povijest. Dosta je bilo propisivanja povijesne istine rezolucijama. Dosta je bilo političkih ustanova i parapolitičkih izdanaka koji služe tome da “nacrtaju” povijesnu istinu. Doista, svaka cenzura mišljenja o bliskoj povijesti pogubna je i rađa kontraefekt.
Pismo skupine konzervativnih povjesničara, ukratko, iznosi tvrdnje koje bih i danas i sutra bezuvjetno podržao. No, problem tog pisma nije u onome što u njemu piše. Problem tog pisma je u onom što u njemu ne piše, a trebalo bi. Problem tog pisma je što je slijepo na najljuće, goruće primjere političkog silovanja povijesti u društvu oko nas. A slijepo je zato što se to intelektualno nasilje provodi u ime ideologije koju sami potpisnici - frigaj ga - podržavaju.
Onaj tko se s pravom buni protiv toga da se “istina propisuje rezolucijama i deklaracijama” morao bi, za početak, biti dosljedan i pozvati Hrvatski sabor da poništi najočitiji suvremeni primjer takve prakse, a to je Deklaracija o Domovinskom ratu. U pluralnom društvu - kakvo ovo pismo zagovara - takva deklaracija načelno ne bi smjela postojati, a ako postoji, trebalo bi je hitno dokinuti kao primjer denkverbota.
Ako potpisnici pisma doista vide problem, kao što ga i ja vidim, u tome da poviješću ravnaju “političke ustanove i njihovi parapolitički izdanci”, onda bi se trebali iz ovih stopa založiti da se ukine egzemplar takve “parapolitičke ustanove”, a to je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, ustanova koja u našoj društvenoj zbilji funkcionira kao goli punkt za agitprop.
Ako potpisnici pisma doista vjeruju u historiografiju koja će izučavati i tumačiti povijest “ne podređujući je današnjim ideološkim predodžbama”, onda bi najprije na zub trebali uzeti današnji program javne radiotelevizije u kojem se historiografske teme, umjesto u pluralističkom ključu, obrađuju isključivo kao nacionalistička i klerikalna propaganda, groteskno jednostrana i argumentacijski potpuno monološka.
Ako su potpisnici pisma doista protiv “svih zabrana koje propisuje država” ili ideologija, onda bih volio da sam te argumente čuo i onda kad su se Zorica Gregurić, Josip Jurčević i neproglašeni politbiro iz šatora blatom bacali na “antihrvatske filmove”, provodili cenzuru te zagovarali embargo na filmske autore i producente koji su - eto, sasvim pluralno - imali drukčiji pogled na ono što se 1995. dogodilo u auli osnovne škole u Dvoru na Uni.
Ako su potpisnici pisma zaista protiv “propisivanja poželjne, pravovjerne istine”, onda bi se za početak trebali pobuniti protiv posve monološkog, ekstremno nekritičkog tretmana koji u hrvatskim medijima, primjerice, ima Alojzije Stepinac. Trebali bi se pobuniti protiv izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu. Trebali bi se pobuniti protiv takvog “novinarstva” u kojem spodoba koja se predstavlja za TV reportera u dnevniku javne TV odlikaški sipa latinske formulacije koje se koriste pri kanonizaciji, hoteći šefovima pokazati da je izučila domaći rad. Trebali bi se, ukratko, zalagati da se o temama kao što je Stepinac napokon počne razgovarati i drukčije, osim u ključu monološkog, klerikalnog agitpropa.
Tvorci ove peticije doista jesu u pravu: vladajuća ideologija i danas kroji historiju. Možda ne kroji onu akademsku, ali svakako onu primijenjenu, udžbeničku, školsku, televizijsku, komemorativnu. Naša primijenjena historija doista jest ideologizirana, jednostrana i mitomanska. No bojim se da su za takvu ideologizaciju tvorci pisma mogli naći i mnogo opipljivije, uvjerljivije primjere nego što je to pokušaj penalizacije ZDS. Ako žele vidjeti što je to ideologizacija povijesti, tvorci pisma mogli su to učiniti jednostavnom radnjom. Dosta im je otvoriti pokoji školski udžbenik. Ili - tipkom na daljinskom upravljaču upaliti HRT.