Moskva je otvorila novu bojišnicu na Balkanu koncentriranim nastojanjima da raspali makedonsku političku krizu. Cilj nije samo oslabiti izglede za ulazak Makedonije u NATO i EU, nego je prijetnja još i veća - pretvoriti Balkan u zonu konflikta koja ilustrira slabost Zapada i intenzivira ruski utjecaj. Kad je počeo krvavi raspad Jugoslavije 1991., najveća opasnost za regionalnu stabilnost bio je mogući konflikt oko Makedonije koji bi privukao nekoliko susjednih zemalja izvan Jugoslavije. Dvadeset i šest godina poslije u regiji opet rastu izgledi za širi konflikt generiran u Makedoniji. Predsjednik Gjorge Ivanov katalizirao je trenutačnu krizu kad je blokirao formiranje vlade socijalnih demokrata (SDSM). Nakon tijesnih izbora u prosincu SDSM je uspio uspostaviti održivu koaliciju s albanskim partnerom, Demokratskom unijom za integraciju (DUI). Ako parlament ne deblokira odluku Ivanova, kriza će se produbiti i zadobiti etničke dimenzije. Ivanov se protivi Albanskoj platformi, sporazumu koji su potpisale tri albanske stranke, a u kojem se navode posebni uvjeti za ulazak u vladu.
Ključni elementi su priznanje albanskog kao drugog službenog jezika i pravednija raspodjela sredstava regijama, uključujući zapadne okruge Makedonije u kojima većinu čine Albanci. Albanski DUI odlučio je ući u koaliciju sa SDSM-om iz dva razloga: nezadovoljstva vladajućom strankom VMRO vezanog uz provedbu albanskih zahtjeva i uključenosti VMRO-a u golem skandal prisluškivanja te druge zloporabe koje dodatno udaljuju Makedoniju od članstva u NATO-u i EU. VMRO ne želi izgubiti kontrolu nad vladom jer bi se njegovi lideri mogli suočiti s kaznenim prijavama. Ali bez albanskog partnera VMRO nema potrebnu većinu zastupnika za formiranje vlade.
Dva su ključna rizika za eskalaciju konflikta: politička podjela između Makedonaca te etnička polarizacija Makedonaca i Albanaca. U najriskantnijem scenariju albanski lideri mogu napustiti planiranu koaliciju i okrenuti se drugim političkim opcijama kao što je teritorijalna federalizacija ako se politički zastoj nastavi beskrajno. VMRO je pokušao skrenuti pozornost s istraga o zloporabi vlasti, tvrdeći da bi Albanska platforma mogla narušiti nacionalno jedinstvo i razoriti državu. Tvrdi također da se albanski premijer Edi Rama, koji je bio domaćin potpisivanja Platforme u Tirani, miješa u unutarnje poslove Makedonije i provodi program Velike Albanije. I to je točka u kojoj Moskva stupa na scenu.
Makedonija Kremlju nudi još jedan vrijedan ulaz za raspirivanje nacionalnih sukoba na Balkanu i širenje protuzapadnih osjećaja. Dala je gas propagandnoj ofenzivi koja sadrži dvije važne poruke koje mogu biti kontradiktorne, ali su dizajnirane da budu prihvatljive različitim publikama. Ruski dužnosnici, za vlastite građane i inozemne partnere kao što su Srbija i Grčka, odbacuju Makedoniju, BiH i Kosovo kao američke "projekte". Sve tri države opisuju se umjetnim i kratkotrajnim konstruktima te se mora blokirati njihov ulazak i u NATO i u EU. Istodobno, kako bi privukla makedonsku javnost, Moskva tvrdi da je antinacionalni puč u Skoplju proveden pod zapovjedništvom SAD-a. Još strašnije, Washington, prema ruskim dezinformacijama koje prodiru u regionalne medije i društvene mreže, podržava komadanje Makedonije i Srbije te stvaranje Velike Albanije. Kremlj se tako predstavlja kao branitelj makedonske države u borbi protiv albanskog iredentizma i navodnog muslimanskog terorizma. VMRO, pak, što je očajniji zbog nesudjelovanja u vladi, to će biti skloniji prigrliti optužbe Kremlja protiv Albanaca.
Takav bi pristup mogao dovesti do ostvarenja proročanstva ako albanske stranke budu isključene iz vlade dok se dvije glavne makedonske stranke nastave boriti, ostavljajući zemlju udaljenom od zapadnih institucija i izloženu ruskim intrigama. VMRO je organizirao prosvjede protiv SDSM-a u većini gradova i uspostavio "patriotske asocijacije" koje divljaju protiv navodne albanske dominacije u zemlji te krivnju bacaju na subverzivni vanjski utjecaj. Takvi su pokreti zreli za moskovsku prikrivenu manipulaciju, uključujući financiranje i medijsko eksponiranje. Konflikt unutar Makedonije mogao bi brzo eskalirati i uvući Albaniju i Kosovo da zaštite pripadnike svoje etničke grupe, oživiti regionalnu antialbansku kampanju srpske vlade i možda uključiti članice NATO-a Bugarsku, Grčku i Tursku u sukob na stranama različitih protagonista. Bilo koji teritorijalni zahtjev jedne strane potaknut će revizionističke želje drugih, s vjerojatnošću otvorenog nasilja.
Kako bi ublažio makedonsku krizu i spriječio bilo kakvo destabilizirajuće prelijevanje, Washington mora biti aktivniji i vidljiviji. Balkanska se regija brzo razvija u test za Trumpovu administraciju u korištenju i mrkve i batine kako bi zaštitila zapadne interese i europsku sigurnost. Snažna diplomacija mogla bi se kombinirati s obećanjem da će Makedonija konačno ući u NATO, bez obzira na to pod kojim privremenim imenom. To će olakšati uklanjanje dviju prepreka makedonskom napretku: opstrukcije nove dvoetničke koalicijske vlade koja ostaje predana integritetu države i grčkog veta makedonskom članstvu u NATO-u. Takav bi korak odgovorio i svealbanska i svesrpska stremljenja. I, što je najvažnije za SAD, to bi zaustavilo rusko miješanje i provociranje na i dalje kolebljivom poluotoku.