Kad se Franjo Tuđman bio vraćao iz Amerike, već ozbiljno stradalog zdravlja, na aerodromu u Zagrebu pred puno novinara dogodio mu se pravi prolom misli. Taj je istup ostao u legendi: i danas mu se rečenice citiraju, predbacuju i analiziraju, dva desetljeća kasnije objašnjava se da uopće nije spominjao crvene vragove, kao što se “primilo”, nego samo žute, zelene i crne.
“Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti...”
“Mi nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije...”
Nije to bio PR-ovski moderiran istup, pa Bog zna da na pokojnog Tuđmana nije bio lako utjecati. Nije tu bilo samokontrole, naprotiv - ostrašćen govor ozbiljnog državnika s priličnom popudbinom, emotivna eksplozija, ubrzo će se vidjeti početak oproštaja i od politike i od života.
Kad se 20 godina kasnije živa i zdrava predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vratila iz Amerike nije se onako svježa od puta spontano dala pred novinare u zračnoj luci niti je riskirala da je, iscrpljenu od leta i ljutitu zbog reakcija i kritike, emocije odvedu dalje od razuma. Ne, lijepo je odspavala, a zatim bez brzanja i afekta, u strogo kontroliranim okolnostima, s puno savjetnika uz sebe, a sigurno i uz solidnu PR-ovsku pripomoć, s barem pet čitanja i dvije redakture, na svom Fejsbuku objavila:
“Nemojte dopustiti da vas obeshrabre oni kojima ništa ne predstavlja ni hrvatska država ni hrvatske institucije.”
To je naime bila predsjedničina reakcija na prigovore kako njen put u Sjedinjene Države možda i nije bio najpametniji, a svakako ne najuspješniji politički potez. Ujedno, bila je to najopasnija, najneisplativija, zapravo najskandaloznija rečenica u dosadašnjem vladanju Kolinde Grabar-Kitarović, poruka s kojom će ona u nastavak mandata ući kao jedna od najradikalnijih političara koji trenutačno djeluju u najvišim strukturama hrvatske države.
Nešto sasvim suprotno od ustavne pozicije predsjednika Republike.
Pozivanje na takozvani “dignitet institucije”, i to kao reakcija na kritičku javnost koja preispituje poteze političara, nije danas ni incident niti slučajnost nego grubi trend koji uzima maha. Naime, u samo nekoliko dana na sličan, pogrešan način govore dva svojim položajem, funkcijom istaknuta političara - trenutačna predsjednica, ali i donedavni premijer Tihomir Orešković.
“Postoje glasne snage koje imaju pristup medijima, a koje omalovažavaju i šire nepovjerenje građana te u konačnici dovode u pitanje smisao postojanja institucija koje trebaju biti stupovi društva, pa čak i same države. To nije dobro. Očekujem da se postigne društveni konsenzus da državu i njene institucije počnemo cijeniti i poštovati više”, izjavio je u ponedjeljak u Večernjem listu smijenjeni premijer Orešković. Vrlo sličan rukopis.
Kad tome pridodamo nastran odnos vrha Mosta prema medijima koji se uopće usude preispitivati Mostovu politiku i praksu, dođemo do toga da danas imamo predsjednicu države, zatim i dalje čuvanoga bivšeg premijera i još predsjednika Sabora, dakle troje ljudi iz samog vrha vlasti koji duboko ne razumiju ili se kritično poigravaju s konceptom kontrole vlasti, slobodne misli i kritičkog izražavanja.
E, to je ono što doista ozbiljno dovodi u opasnost dignitet hrvatskih institucija. Jer što je ustvari problem tog takozvanog digniteta institucija? To što se stvarni antidemokratski instinkt pojedinih političara i skupina (“nemojte me kritizirati”, “nemojte nas kritizirati”) pokušava kamuflirati u izmišljenu opasnost za hrvatsku državu i njen napredak. Ovakav govor najviših dužnosnika ide prema tome da se stavi znak jednakosti između opasnih, rubnih, militantnih, neodgovornih antipolitičkih inicijativa s jedne strane i zdravih kritičkih mehanizama društva s druge: medija, intelektualnih krugova, neistomišljenika, analitičara, blogera, eksperata.
To ucjenjivanje, prokazivanje, obilježavanje, javno opominjanje, korištenje teških riječi, sve je to gruba zloporaba i ugrožavanje hrvatskih institucija.
A za to su odgovorni isključivo ljudi kojima su te institucije povjerene na izborima, smjenjivi ljudi koji moraju pokazati svoje rezultate, a ne pokazivati na svoje kritičare. Oni dignitet institucija mogu čuvati jedino svojim radom u interesu svih građana, a ne pokušajem utjecaja na interpretacije njihova političkog djelovanja. Jer pitanje je trenutka kad će se u klimi kakvu konstruiraju predsjednica i slični, početi konstruirati i naručitelji kritike i satire: možda su svi koji danas nešto predbacuju trenutačnoj predsjednici ili smijenjenome premijeru ili predsjedniku Sabora ustvari neprijatelji države, možda su plaćeni u Judinim škudama, zaposleni u službi prljavih interesa, možda Moskve, Istanbula, Washingtona ili Beograda.
Možda šaljive meme na Fejsbuku već dolaze gotove na engleskom, ruskom ili srpskom jeziku pa se ovdje samo na brzinu prevode. Tko zna što je sve moguće u svijetu kakvim ga vide Kolinda Grabar-Kitarović, Tihomir Orešković ili Božo Petrov.