Birajući posao koji će mu biti manje uzaludan, Zvonimir Mršić, bivši šef Podravke, između SDP-a i potencijalne skore premijerske pozicije i posrnulog Agrokora koji je upravo pao još stupanj niže na ljestvici kreditnog rejtinga, čini se da je izabrao Agrokor. Da sam u SDP-u, bio bih ozbiljno zabrinut. Ambicioznom Mršiću bilo je stalo do važne političke pozicije i u stranci i u državi, ako je doista odustao to je znak da je zaključio kako SDP nema šansu za brzi oporavak.
Mršić je više od desetljeća bio dobar i omiljen gradonačelnik Koprivnice. Bio je i solidan šef Podravke, ne toliko omiljen kao kad je bio gradonačelnik, ali tu krivica u velikoj mjeri nije bila njegova. Zaposlenicima iz tradicionalnih podravkaških obitelji bilo je teško prihvatiti da Podravka njihovih očeva više ne postoji, da ju je sustigla sudbina svih velikih, nekad društvenih kompanija. Prestala je biti "društvena", postala je dio korporativnog svijeta, ali zato je preživjela.
Mršić je Podravku preuzeo pri kraju jedne od faza tog procesa transformacije, ozbiljno načetu "aferom spice", prvom velikom korporativnom aferom u novoj državi, i uspio je vratiti kompaniju u krug onih koje danas možemo smatrati zdravima. Pogriješio je kada je sam sebi povjerovao da je Podravku odmaknuo od politike i to ga je stajalo pozicije. Smijenjen je u trenutku kada je politika zaključila da je izgubila utjecaj.
Mršić je bio jedini član predsjedništva SDP-a koji se nije ustručavao otvoreno postaviti kao suparnik bivšem šefu stranke Zoranu Milanoviću. Možda je zato toliko ustrajao na depolitizaciji Podravke, jer čak i kada su "njegovi" bili na vlasti oni ga nisu smatrali "svojim". Ode li danas Mršić u SDP, mogao bi završiti slično kao i u Podravki. Možda bi vratio stranku u život, samo da bi njeni stari članovi shvatili kako to više nije ona njihova partija u koju su se upisali nekad davno, prije promjena koje su se dogodile devedesetih, ali i da Mršić ne može biti lider stranke kakvu su oni zamislili.
Zato je Agrokor, ma koliko nerješivom se kriza koncerna danas činila, Mršiću jednostavniji zadatak. Riječ je o kompaniji, a tu nema ideologije, postoji račun dobiti i gubitka i loše postavljena struktura upravljanja. Mršić se u tome dokazano snalazi. Na primjeru Podravke pokazao je i da može biti relativno brz u restrukturiranju. On može napraviti rezove tamo gdje se drugi ne usuđuju. Zato nije čudo da bi ga i vjerovnici a i dobavljači rado vidjeli na mjestu glavnog operativca za restrukturiranje Agrokora. Vladinom povjereniku Anti Ramljaku u tom slučaju ostaje uloga koordinatora raspada, posao koji mu je od početka zapravo i namijenjen.
Za razliku od Podravke, Agrokor sve donedavno nije bio pod utjecajem politike. Štoviše, Agrokor je bio jedan od njenih pozadinskih kreatora, snaga koja je upravljala trendovima. Mršić je u Podravki, ali i kao gradonačelnik i visoko pozicionirani član predsjedništva SDP-a, naučio vještinu balansiranja između biznisa i uvijek prijeteće politike. Štoviše, naučio je kako dugoročno održavati ravnotežu između vlastitih ambicija, Podravkinog biznisa, njenog odnosa s Agrokorom, koji iako je bio čvrst, nikada nije postao ovisnički, a onda i s politikom, prije svega lokalnom jer kompanija je desetljećima percipirana kao hraniteljica Podravine. U svemu tome je bez sumnje iskusniji od Ramljaka i, uspiju li pronaći zajednički jezik, mogao bi se pokazati ključnim čovjekom preokreta.
Potencijalni problem: Mršić je čovjek iz SDP-a i Vlada, čija je stabilnost danas ozbiljno narušena, mogla bi se naći pod pritiskom desnije struje politike zato što ključni problem u državi prepušta konkurentu s ljevice. Riječ je o političkoj budalaštini, ali sasvim mogućoj u kontekstu današnje politike.
S druge strane, Vladi je danas zapravo jedini cilj pobjeći od Agrokora, po mogućnosti pozitivno usmjerenog kako bi sebi mogla pripisati dio zasluga u spašavanju tisuća zaposlenih. Uspije li na tom poslu, Mršić će znati podijeliti zasluge s Vladinim povjerenikom Ramljakom. Ne uspije li, krivica se bez problema može pripisati hiperambicioznom SDP-ovcu. Još jedan bonus - bez Mršića, a s Bernardićem, SDP nije konkurencija HDZ-u na sve vjerojatnijim skorim izborima.
Na razočaravajuću hrvatsku statistiku rasta u prvom tromjesečju ove godine Agrokor još nije utjecao jer brojke se odnose na razdoblje kada krah koncerna još nije bio izvjestan. Kriza je, naravno, postojala davno prije 10. veljače kada se ruski veleposlanik Anvar Azimov obrušio na Agrokor, ali postojala je ispod površine, svi su znali da se tamo nešto loše događa, ali usprkos tome, ekonomija je rasla, konačno oslobođena recesijskog pritiska.
Načelno, pad Agrokora ne bi trebao ni ubuduće značajno utjecati na BDP i to iz posve prizemnog razloga: Agrokor je kompanija koja se bavi osnovnim životnim potrebama - opskrbom građana hranom, pićem i temeljnim priborom za higijenu. Ta roba uvijek će imati kupca, neovisno o tome tko je vlasnik pogona gdje se proizvodi. Agrokorov prehrambeni kompleks radit će za nekog drugog vlasnika, možda i pod nekim drugim imenom, i jedno i drugo krajnjem potrošaču je nebitno.
Prihvati li posao Ramljakova prvog operativca, u spašavanju dijelova koncerna Mršić može biti i uspješniji nego što je bio kao šef Podravke. U Agrokoru on više nema što izgubiti, a svaki pomak nabolje može se smatrati pobjedom.