U vrijeme izbora, kao i uvijek, stranke licitiraju raznim programima koji bi trebali privući glasače. Ovo je jedinstvena prilika ne samo da se analiziraju pojedini ekonomski programi, nego prije svega da se analizira stanje ekonomske znanosti u procesa donošenja odluka u fiskalnoj i monetarnoj politici.
Karakteristika političkih programa jeste u tome da su se s vremenom iskristalizirali od općih fraza prema konkretnim brojkama. Tako se govori o: smanjenju PDV-a za 2%, povećanju neoporezivoga dijela dohotka na 3500 HRK. Temeljna karakteristika svake od ovih brojki jeste da jasno pokazuje njihov proces kreiranja koji se jedino može opisati kao ad hoc zec iz šešira. Da bi smo se uvjerili u ovo, samo je potrebno analizirati predizborne brojčane najave četiriju najvećih političkih skupina.
Prije nego što krenem, jasno želim napisati da je donja analiza pomalo nepravedna. Analizira se po jedna mjera iz programa svake političke skupine, ali cilj ovoga članka nije analiza programa pojedinih stranaka nego pokazati stanje ekonomske znanosti u Hrvatskoj. Ja osobno nema političku preferencu kada se radi o programima niti mi je namjera analizirati svaki od programa partikularno.
Ipak, u svakome od ovih programa postoje dvije glavne teme koje su se nametnule, a koje po mome mišljenju predstavljaju tektonski pomak u ekonomskim programima političkih stranaka koje smo do sada vidjeli. Prvi jeste da fiskalna politika mora biti orijentirana na izvore prihoda proračuna i povećanje ekonomske aktivnosti kroz aktivne mjere, a ne samo imati fokus na punjenje državnoga proračuna. Isto tako jasno je da se monetarna politika mora odreći svojega stava "mi ništa ne možemo" i aktivno se uključiti u ekonomski život Republike Hrvatske. Pogledajmo sada neke od mjera.
HDZ tako planira otvoriti 50.000 radnih mjesta u poljoprivredi. Kao prvo, poljoprivreda je ekonomska djelatnost u kojoj se ne zapošljava jako puno ljudi. Ako pogledamo ovaj prijedlog od 50.000 radnih mjesta, onda postaje jasno da on ne može proći niti test nekoliko osnovnih pitanja. Prvo pitanje je, naravno, tko su tih 50.000 ljudi? Jer, zaposleni imaju i obitelji, to znači da oko 100.000 ljudi treba preseliti u poljoprivredno orijentirane krajeve (najizvijesnije Slavonija), odnosno iz grada u selo. Ako pretpostavimo da će to zaposlenje pokriti već postojeća populacija, onda je jasno da se planiraju otvoriti samo težački poslovi, jer 50.000 agronoma Hrvatskoj nije potrebno. Ako zaobiđemo velika poljoprivredna gospodarstva koja nisu radno intenzivna, najveće zaposlenje u poljoprivredi je u malim gospodarstvima, a takva gospodarstva smo definirali kao nekonkurentna. Jasno je da se radi o kontradiktornom prijedlogu koji bi zaposlio ili nisko obrazovane osobe iz grada ili potaknuo male poljoprivrednike koji su već uvelike propali.
SDP predlaže da se ukine stopa poreza na osobni dohodak od 40%. Logika ukidanja ove stope jeste povećanje plaće visokoobrazovanim osobama koje imaju plaće iznad prosjeka u Hrvatskoj. Iako se na prvi pogled ovo čini kao odlična mjera da se visokoobrazovani kadar zadrži u Hrvatskoj, takva mjera ne može imati učinka zbog međunarodne konkurencije. Uzmimo ekstremni primjer: briljantni kompjutorski programer u Hrvatskoj neka ima plaću 40.000 HRK bruto mjesečno. Problem je što u SAD-u takav briljantni kompjutorski programer ima plaću 40.000 $ neto mjesečno. Ovaj primjer vrlo lako možemo usporediti i s građevinarima, arhitektima, znanstvenicima prirodnih znanosti koje Hrvatska nikada ne može platiti kao što ih mogu platiti strane razvijene zemlje. Prema tome, ukidanje stope poreza na dohodak od 40% ne može imati željeni učinak.
Most predlaže smanjenje poreza na dobit na 17%. Ova mjera bi trebala imati pozitivan utjecaj na ekonomski rast. Ekonomski rast dolazi zbog povećanja zaposlenosti i povećanja proizvodnje. Logika ove mjere je onda da će se smanjenjem poreza na dobit povećati proizvodnja i zaposlenost. Najprofitabilnija poduzeća u Hrvatskoj su banke i telekomi koji imaju dobit u stotinama milijuna kuna. Njih ni sada nitko ne zadržava da povećaju zaposlenost. Tako da će u slučaju visokoprofitabilnih poduzeća ova mjera samo napraviti povećanje isplate dividende stranim vlasnicima, što ima negativan utjecaj na bruto domaći proizvod. Kod malih poduzetnika ova mjera se i neće osjetiti. Primjer je jednostavan, ako poduzeće ima dobit milijun kuna, treba platiti 200.000 HRK poreza. Prema novoj stopi od 17%, trebat će platiti 170.000 HRK. Porezno rasterećenje od 30.000 HRK ne pokriva ni trošak jednoga novog zaposlenog.
Živi zid ima problem s elementarnim računovodstvom. Na primjer, predlažu otpis dugova, ali otpis dugova mora biti zatvoren drugom računovodstvenom stranom: na primjer, smanjenjem kapitala banaka. Isto tako predlažu slabljenje tečaja s istovremenim ukidanjem valutne klauzule. To bi značilo da svaki put kada tečaj oslabi 1%, banke bi imale više od milijardu kuna gubitaka po tečajnim razlikama. Ipak, najčudnije je da se predlaže financiranje državnoga proračuna u iznosu od 5% BDP-a proizvodnjom novoga novca. Kako svi vole besplatni novac, tako će onda i svaka vlada imati deficit 5% u ovome slučaju. Ovo nije nužno najčudnija stvar u tome prijedlogu. Naime, financiranjem državnoga deficita u iznosu 5% BDP-a novčana masa bi rasla 5% BDP-a godišnje. Ovakva mjera stabilnoga rasta novčane mase se u ekonomskoj znanosti naziva k-pravilo ili puno poznatije kao Friedmanovo pravilo. Inače, Friedman iz ovoga pravila je Milton Friedman, otac i najveći zagovornik modernoga neoliberalizma protiv kojega se Živi zid bori "jer očito da neoliberalni ekonomski model tjera zemlje na rub bankrota". Za stranku koja mrzi neoliberalizam imaju najneoliberalniji program monetarne ekspanzije direktno od oca modernoga neoliberalizma.
Svaka stranka ima problema kod svoga ekonomskoga programa, ali puno važnije je kako su ove mjere nastale. Ako ih pogledate, svaka od gore spomenutih mjera je savršeno logična. Slavonija je prazna i neiskorištena, idemo je iskoristiti za zapošljavanje; smanjimo porez na dohodak pa ćemo imati manje iseljenih; smanjimo porez na dobit pa ćemo imati ekonomski rast; smanjimo zaduženost u ekonomiji pa ćemo imati više prostora za ekonomsku politiku. Problem je upravo u tome što je svaka od ovih mjera logična, ali kada se uklope s drugim mjerama i odnosima u ekonomiji, postaje jasno da su mnoge mjere unutar pojedinih programa kontradiktorne.
Kako je došlo do ovoga? Zato što su programe pravili političari ili ekonomisti koji su specijalizirani samo za pojedine grane ekonomije, a ne skupine stručnjaka koji mogu napraviti program koji može funkcionirati u svojoj cjelovitosti. Ovakvi ekonomski programi jasno pokazuju nedostatak kadra u političkim strankama, a još više ukupnu deficitarnost ekonomske znanosti kao takve.
Ekonomska znanost u Hrvatskoj nema kvantitativne modele koji bi mogli napraviti simulaciju učinka cjelokupnoga ekonomskog programa neke političke stranke. Upravo se u ovoj činjenici očituje žalosno stanje ekonomske znanosti u Hrvatskoj. Sada kad je svima jasno da je budućnost Hrvatske ekonomski neizvjesna, do izražaja dolazi posljedica sustavnoga zanemarivanja razvoja modernih ekonomskih tehnika. Upravo zato ovaj članak nije poziv političkim strankama da naprave bolje programe, naprotiv programi su danas puno bolji nego što su bili prije 15 godina, ovaj članak je poziv ekonomskoj znanosti da počne raditi svoj posao za koji se financira uglavnom iz proračuna koji pune porezni obveznici.