Nekolicina njih iz Autohtone hrvatske stranke prava još je 7. srpnja razapela šator u Srbu u Lici, kraj spomenika partizanskim ustanicima iz 1941., ne bi li spriječili antifašističku proslavu koja se tu ima održati 27. srpnja. Kažite o njima što hoćete, ali ne možete kazati da autohtoni pravaši nisu na vrijeme došli. Već su deset dana na zelenom ličkom proplanku i još će najmanje toliko hladiti pivske limenke u potoku, grijati gotova jela na otvorenom ognjištu, trijebiti krpelje i kenjati u grmlju.
Velika je zagonetka kako oni pomiruju političke ciljeve s građanskim i obiteljskim obavezama. Gledajući njihov logor u divljini, neizbježno mi dođe: pobogu, gdje su ti ljudi zaposleni? Zar ima poslodavaca koji cijela tri tjedna neće vidjeti da im radnik nije došao? Ili je autohtonim pravašima možda ostalo lanjskog godišnjeg odmora? Uzeli su bolovanje? Ili, naprosto, najvjerojatnije, po starom pravaškom običaju, ništa ne rade?
Ali, šta im ukućani kažu? Osjete li se žene desničara napuštene i nevoljene za trajanja njihovih beskrajnih šatorskih demonstracija? Ljubomorno ih optužuju da imaju ljubavnicu, pa viču: “Odlazi! Odlazi, gade! Crko dabogda i ti i tvoja drolja!” i bacaju im cipele preko balkona svaki put kad oni zbog hrvatske domovine na neodređeno ponovno šmugnu iz kuće? Čekaju li naše desničare usamljene majke u staračkim domovima? Rasplaču li im se djeca kad se oni s ruksakom, vrećom za spavanje, kompasom, sjekiricom i kresivom hrabro zapute zaustaviti ljevičare i antifašiste u ličku zabit, gdje ljevičare i antifašiste još dobrih dvadeset dana neće ni čuti ni vidjeti?
Hrvatski desničari, kako se čini, nemaju nigdje nikoga. Hrvatski desničari nikome ne nedostaju i da nije vijesti Nove TV, ne bismo pravo ni znali da postoje.
Televizijske ekipe redovito ih obilaze, helikopterom navrati i Gorska služba spašavanja ako kojega ugrize poskok, a jednom ili dvaput došla je i policija na čobanac. Policajci su bili dragi, naši dečki i nisu ozbiljnije gnjavili autohtone pravaše, iako oni nesumnjivo krše zakon, a ni ministar unutrašnjih poslova Vlaho Orepić nije djelovao naročito uznemireno. Orepić je, doduše, zatražio uklanjanje šatora u Srbu, ali opet, nije ga doživio kao istinsku prijetnju, već više kao nekakvu budalastu djetinjariju, besplodno natezanje dokonih i sitničavih oko pradavnih, zaboravljenih povijesnih pitanja. Za Slobodnu Dalmaciju ministar je u srijedu podsmješljivo primijetio: “Gospodin Pupovac kao da je jedva dočekao da u svemu ovome prepozna nekakve ustaše.”
Zbilja, teško je reći zašto bi Milorad Pupovac “u svemu ovome prepoznao nekakve ustaše”. Možda zato jer je organizator šatorskog prosvjeda u Lici, predsjednik autohtonih pravaša Dražen Kleminac i sudski, crno na bijelo osuđen zbog javnog uzvikivanja ustaškog pozdrava “za dom spremni” i pjevanja ustaške napitnice “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”. Vlaho Orepić neće se ipak navući na ovakve prvoloptaške zaključke. Sa svojim moćnim logičkim aparatom, sa svojim nenadmašnim detektivskim možđanima prezreo je banalnu očiglednost, nalazeći druge, mnogo, mnogo zanimljivije dokaze. Još se čeka analiza djelomičnog otiska jedne lijeve tenisice broj 43 i mogući trag DNK na slinavom opušku Filtera 160 pronađenog u ljeskovom gaju iza šatora u Srbu, ali već sada, s informacijama s kojima u ovome trenutku raspolaže, ministar Orepić dosta pouzdano može reći kako se ne radi o ustašama.
Ministar Vlaho Orepić vjerojatno ne bi vidio ustaše ni da su poglavnik Ante Pavelić, zapovjednik Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik i šef koncentracijskog logora Jasenovac Vjekoslav Luburić došli lično da okrenu janje na ražnju u podnožju ličkog spomenika partizanskim ustanicima.
“Dobar dan, momci”, rekao bi im Orepić, “da niste slučajno vidjeli neke ustaše?”
“Ustaše? Nemam pojma!” zgranuo bi se Ante Pavelić. “Dido, da nisi ti možda opazio neke ustaše?” okrenuo bi se poglavnik Kvaterniku, a Kvaternik bi razgrćući žeravu pod pečenjem samo zbunjeno slegnuo ramenima. “Maks! Maks, jesi ti viđao ustaše u okolici?” doviknuo bi zatim poglavnik Luburiću, koji bi se zakopčavajući šlic vraćao iz šume.
“Kako izgledaju?” zanimalo bi Luburića.
“Imaju U na kapi”, objasnio bi Orepić.
Luburić bi se kratko zaustavio da razmisli i niječno odmahnuo da ni on nije vidio te neobične ljude sa U na kapi.
“A šta ste vas trojica, neki lovci?” zanimalo bi ministra Orepića.
“Gljivari”, kazao bi mu Ante Pavelić.
I tako bi ministar otišao neobavljena posla, ali teško bismo mu to zamjerili. Jer, znate kako je, gotovo je nemoguće danas skontati da je netko ustaša. Pa i ako sve upućuje na to, ako tip ima ustaške stavove, mrzi Srbe, Židove i Cigane i žudi za Hrvatskom do Drine, i još ima ustašku kapu, i podignutom desnicom pozdravlja ustaškim pozdravom “za dom spremni” i nakon dvije rakije običava zapjevati “Juru i Bobana”, ne dao vam bog da mu rečete da je ustaša. “Šta vi to sebi, gospodine, dopuštate”, lecne se on. U srce ste ga uvrijedili svojom nesmotrenom izjavom. On, naravno, jednako osuđuje sve totalitarne sustave.
Neobičan je to politički fenomen koji nisam uspio skontati, premda sam ga mnogo puta vidio. Redovito me začudi kako netko može pozdravljati ustaškim pozdravom, pjevati ustaške pjesme i nositi crne kape, a ne biti ustaša. I kako se taj zgrane, nevino i čisto, kad mu rečeš da je ustaša, po prilici kao petogodišnja curica kad je upitaš ima li momka u vrtiću.
“Joooj, bako, ti ništa ne razumiješ.”
Da je Ante Pavelić danas živ, vjerojatno ni njega ne bi zvali ustašom. Poglavnik bi se na zagrebačkoj špici potpuno prirodno šalio s nogometnim trenerima, uglednim odvjetnicima, sveučilišnim nastavnicima, novinarima i piscima, i sjedio do gradonačelnika u prvome redu na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, i pijuckao martini s glumcima nakon premijera, a ako bi ga tkogod nazvao ustašom, Ante Pavelić vjerojatno bi toga tužio kako mu je drskom klevetom izazvao užasne duševne boli.