Na najimpozantnijoj zabavi koju pamtim našla sam se slučajno, kao gošća mojih prijatelja, bračnog para iz Züricha.
Domaćin, švicarski biznismen koji je uz to indijski maharadža, ljubazno nas je smjestio za stol koji će tijekom večere biti ispunjen delicijima i na srebrnim tanjurima i u kristalnim čašama. Ceremoniju inicijalnog okupljanja, koju je predvodila njegova ljupka supruga, dama srednjih godina platinastih uvojaka i mladenačke figure, pratio je nenametljivi jazz. Nakon što smo se smjestili i popili aperitiv, maharadža nas je pozdravio govorom: “Velika mi je čast poželjeti vam dobrodošlicu, moji novi i stari prijatelji. Sigurno se pitate koji je povod ovoj neočekivanoj zabavi. Razlog zbog kojeg sam vas pozvao je proslava života, prijateljstva i - činjenice da smo mi 1% najbogatijih ljudi na svijetu. Shvaćate li kolika je to privilegija? Tolika da zaslužuje zabavu. Zato, dragi prijatelji, častite se najboljim vinima, jedite birana jela i uživajte u blagoslovu bogatstva!”.
Nešto dublje
Pridružila sam se aplauzu, ne samo iz pristojnosti. Iako, retrospektivno, njegov sadržaj zvuči apsurdno, kao nešto što bi servirao kakav ruski oligarh svojim sumnjivim kooperantima, bilo je nečeg dubljeg u maharadžinu govoru, neke zahvalnosti i svijesti da mjesto koje mu je pripalo - što rođenjem, to i spretnim poslovnim pothvatima - podrazumijeva odgovornost. Tijekom večeri upoznat ću niz zanimljivih likova koji će me zabavljati svojim diskusijama. Dijamanti njihovih supruga, toliko veliki da su izgledali kao bižuterija, i iznenađenje kada sam shvatila da se, pri razgovoru o nekretninama, brojevi 50 i 75 ne odnose na kvadraturu, nego na milijune švicarskih franaka koliko su stajale, podsjetit će me na jednostavnu, ali sjajnu misao F. Scotta Fitzgeralda da su oni vrlo bogati “drugačiji od tebe i mene”.
Spomenuta večera, koja je održana prije pet, šest godina, vratila mi se u sjećanje ovih dana kada je na vidjelo izašla senzacionalna vijest da osmorica milijardera posjeduje jednaku količinu bogatstva poput 50% najsiromašnijih ljudi na svijetu. Dakle, vlasnik Facebooka Mark Zuckerberg, Microsoftov Bill Gates, vlasnik modne marke Zara Amancio Ortega, meksički vlasnik telekoma Carlos Slim, osnivač Amazona Jeff Bezos, osnivač Oraclea Larry Ellison i medijski mogul Michael Bloomberg zajedno imaju 426 milijardi dolara, dok 50% svjetske populacije ima 409 milijardi dolara.
Izvještaj britanske humanitarne organizacije Oxfam, temeljen na podacima banke Credit Suisse i Forbesove liste bogataša, potvrđuju i otprije poznati podatak da najbogatijih 1% posjeduje više novca od ostalih 99% stanovnika svijeta. Dok maharadža tome nazdravlja čašom Cristala, ostatak svijeta se užasava. Toliko da se problem nejednakosti ugurao na neslužbenu agendu ovotjednog susreta na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu. Iako sam se pridružila međunarodnom uzdahu zaprepaštenja nakon što sam pročitala Oxfamovu studiju, uslijedila je promišljenija reakcija. Nemamo li većih problema od super bogataša?
Nejednakost
Kako pokazuje službeni program Davosa - na čijem su popisu tema virus Zika, terorizam, Brexit, mentalna oboljenja i klimatske promjene - zacijelo je važnije okupiti financijske, ekonomske i utjecajne moćnike da ujedine napore u pronalaženju novih lijekova, borbi protiv terorizma i alarmantnog efekta klimatske promjene od prozivanja bogataša što su toliko bogatiji od nas. Dakako, ova lista navodi na veći problem od postojanja superbogataša, a to je nejednakost. Jedna od najčestih poštapalica, kako u Hrvatskoj, tako i u Engleskoj i SAD-u jest da je iščeznula srednja klasa. Ne znam koliko je ta teza potkrepljiva činjenicama, jer osobno poznajem mnogo pripadnika srednje klase. (Nismo li Vi i ja, dragi čitatelju, jedni od njih?)
Međutim, Oxfam, između redaka, promovira dvije netočne tvrdnje. Prva je da superbogataši čine svijet siromašnijim. Na stranu nepravedna slika obilja s jedne i oskudice s druge strane - podaci Svjetske banke protive se toj tezi. Početkom osamdesetih dvije petine globalne populacije živjelo je u apsolutnom siromaštvu. Taj broj danas je pao na 11%, što znači da je broj siromašnih smanjen za tri četvrtine u relativno kratkom razdoblju od trideset godina. U isto vrijeme polovica Indijaca živjela je u apsolutnom siromaštvu, taj broj je danas oko 20%. U Kini je, pak, postotak onih na rubu gladi pao sa 88% na 2%.
Druga pogrešna implikacija Oxfama je da su navedeni superbogataši fenomen 21. stoljeća. Povijest pokazuje da su oni dio društva posljednjih 2000 godina; Marcus Licinius Crassus bio je starorimski ekvivalent Carlosa Slima, samo što svoje bogatstvo koje mu je nadjenulo titulu najbogatijeg čovjeka Rimskog Carstva nije zaradio na telekomunikacijskom konglomeratu, nego na spletkama i iskorištavanju mizerije siromašnih.
Preteče oligarha
Mansa Musa, kralj Malijskog Carstva, u 14. stoljeću posjedovao je toliko bogatstvo, uključujući rezerve zlatnih rudnika svoga carstva, da ga današnje kalkulacije prevode u 400 milijardi dolara. Sorry, osmorica najbogatijih, Mansa Musa posjedovao je koliko vi svi zajedno! Tijekom svoga hodočašća u Meku putem je obasipao svakog koga je susreo s toliko zlata da je uzrokovao pad vrijednosti zlata na onome što se tada smatralo globalnim tržištem. Superbogataši ponavljano su obilježavali i noviju povijest, bilo da se radi o britanskoj aristokraciji ili američkim industrijalcima. John D. Rockefeller, Cornelius Vanderbilt, Andrew Carnegie i J. P. Morgan prvi su plutokrati modernog doba, preteče oligarha i današnje Forbesove liste bogataša (utemeljitelj Forbesa pripadnik je njihove iste generacije).
Kroničar njihova vremena Thomas Carlyle napisao je da je “povijest svijeta ustvari biografija velikih ljudi”. Andrew Carnegie, svojedobno najbogatiji čovjek na svijetu, bio je pohlepan i kontroverzan, kao i mnogo suvremenih bogataša.
S druge strane, njegovo golemo bogatstvo temelj je moderne filantropije, koja nam služi i danas, u obliku 3000 knjižnica i na desetke škola i fakulteta. Središnja misao njegove brošure “Gospel bogatstvu” je: “Individualni napori uvijek će biti djelotvorniji od mjera koje poduzima država. Bogataši su već demonstrirali svoje superiorne karakteristike u stvaranju bogatstva i odatle se mogu fokusirati na boljitak svijeta”. Kopiju ovog teksta Warren Buffet je darovao Billu Gatesu kada je njegovoj fundaciji dotirao gotovo tri milijarde dolara. Pitanje, dakle, nije ono što nam je činiti sa superbogatašima, nego što oni mogu učiniti za svijet kako bi, bez obzira na socijalnu nejednakost, u desetljećima koja dolaze ekstremno siromaštvo postalo stvar prošlosti.