Prema temama kojima su danas najviše zaokupljeni ljudi u SDP-u, izgleda da je mnogo važnije kad će i gdje točno Zoran Milanović pronaći posao, kakve su mu životne prilike i je li veselog raspoloženja, nego na primjer tko će biti zagrebački gradonačelnik i kakvi su izgledi za SDP da se u svibnju dobiju ijedni značajniji lokalni izbori u Hrvatskoj.
Za brojne SDP-ovce i dalje je od primarnog zanimanja što je i kako je izjavio Milanović nego što kaže Bernardić. Konstruiraju se nadrealne teorije o Milanovićevu velikom povratku u politiku, kojega naravno neće biti, fabuliraju se bognzakakvi pučevi, tobože u Milanovićevoj režiji, gubitnike na unutarstranačkim izborima tješi se tako da im se tepa da su moćno “Milanovićevo krilo”, a trenutak Milanovićeva “zamrzavanja” u Saboru prati se kao velika novost, breaking news, iako se čovjek zamrznuo odavno (nema ga u Saboru godinu i dulje). Kao u legendi o Waltu Disneyju, mašta se o nekom dalekom danu kad će se Milanovića iznijeti iz golemog frižidera, nabrzinu otopiti i osposobiti ga nanovo za najviše funkcije u stranci i državi, ali ovaj put stvarno.
Ah, kakvi snovi, ah, kakve noćne more.
Ustvari, Milanović je ovih dana u hrvatskoj politici najednom važniji nego i u jednom trenutku vlastite vladavine. Stranka boluje od postmilanovićevskog stresnog poremećaja (PMSP) i ne pokazuje znakove da se priprema za terapiju. Doista, što se uopće moglo dogoditi da Milanović danas postane bitan kao nikad prije: je li on u ovoj pauzi nešto strahovito napredovao i preko noći postao velik političar ili se radi o tome da su ovi poslije njega tako mali da pored njih čak i bivši, odbačeni predsjednik SDP-a djeluje kao politički gigant. Kako čovjek koji praktično prekjučer nije bio u stanju uspješno upravljati državom i nije uspio dobiti izbore protiv HDZ-a čak ni u trenutku rasula u HDZ-u, kako on odjednom nekima može izgledati kao netko tko je u stanju organizirati untarstranačku oporbu, upravljati pobunom, prirediti puč, izaći na nove izbore i još k tome na njima pobijediti?
Uzdizanje Milanovića na razinu stratega zamišljenog prevrata u SDP-u i uzgajanje teze o Milanoviću kao izglednom povratniku u vrh stranke - premda to nekome može djelovati kao zidanje bedema oko Bernardića - prije je upravo suprotno: težak udarac novome predsjedniku SDP-a. Jer poražavajuće je da nakon Bernardićeva preuzimanja stranke i dalje nitko nema ama baš nikakve potrebe govoriti o njemu, analizirati njegove riječi, poteze, najavljivati, kritizirati, preispitivati promjene koje nastaju u njegovoj režiji.
Naprotiv, prema vani je SDP i dalje stranka u kojoj je Milanović glavni lik, on je taj koji tobože nečim upravlja, nešto muti, on se premišlja hoće li otići ili još neće, pakira stvari i nikako da pozove taksi. SDP je pod Bernardićem stranka u kojoj poraženi i dalje vode predizbornu kampanju, kao da izbori nisu gotovi, i u kojoj oni koji su stradavali pod Milanovićem, neki manje neki više opravdavno, i dalje s njim vode rat kao da on nije prošlost (takozvana politika iz osvete).
Ali ako je istina da Milanović nije prošlost, to može značiti jedino da Bernardić nije sadašnjost. A samim time ni budućnost. Bernardić teško može rasti u politici potraje li dojam da je on politički proizvod izmiješan pola od Bandića, a drugu polovicu od Rajka Ostojića i Komadine. Ne može rasti ni od napuhavanja opasnosti od Milanovića, njemu hitno treba neka druga tema.
Budimo realni, je li to Milanovićev ili je ipak Bernardićev problem što su svi mediji puni nekadašnjih Milanovićevih pristaša - Ranko Ostojić, Fred Matić, Bojan Glavašević, Branko Grčić, pa čak je i Maras glasniji i vidljiviji od kruga navodnih podupiratelja Davora Bernardića. Dakle, “bernardićevci” ili nemaju što reći, ili ne smiju govoriti, ili su inferiorni u odnosu na “milanovićevce”. Oni koji šire paniku u vezi s politički ugašenim Milanovićem, Bernardiću bi mnogo više pomogli na neki drugi način: tako da njega učine važnim, vidljivim, tako da mu smisle, pripreme i pomognu donijeti i provesti odluke koje bi njega istaknule. Ili oni možda sami nastavljaju borbu za zauzimanje SDP-a, ovo je tek etapa, a Bernardić privremeno, tranzicijsko rješenje?
I što je uopće s Bernardićem i SDP-om? Kad to stupa na snagu? Počinje li Bernardić u SDP-u tek kad bude sigurno da je Milanović otišao, tko će javiti taj trenutak, traje li Bernardić samo dok se Milanović možda ne vrati ili će Bernardić u SDP-u možda biti koliko i Bandić u Zagrebu? Ili je neka treća kombinacija? Ili nešto ipak ovisi i o Bernardiću?