Glavna prepreka implementaciji Franine vizije Katoličke crkve je "zatvorenost, ako ne i neprijateljstvo dobrog dijela klera, i na visokoj i na niskoj razini", piše vatikanski Osservatore Romano u svome najnovijem broju. To nije neko otkriće, jer je poznato da koncept Pape - koji je zaželio "Crkvu siromašnu za siromašne" - nailazi na širok otpor u kleru, ponajviše među onima kojima je crkveni poziv omogućio ekonomsku sigurnost a nerijetko i bogat život u kolotečini birokratizirane rutine. Novost je da o tome tako piše i Osservatore Romano, list koji je redovito promovirao, a katkad očito fingirao jednodušnost u Katoličkoj crkvi, i bratstvo među klerom, i jedinstvo u intencijama i realizaciji. Kada uficiozni vatikanski dnevnik piše otvoreno o otporima pontifikatu "na visokoj i niskoj razini", dakle od kardinalâ i biskupâ do župnikâ - onda je ili dogorjelo do nokata, ili Papa sprema novu ofenzivu.
A ofenziva može biti rezultat osjećaja nadmoći, makar duhovne, uvjerenja da je Sveti duh na njegovoj strani a preko njega i Isus kojemu je Crkva njegovo mistično tijelo (kako kršćani vjeruju), ali može biti i pokušaj proboja jurišom iz škripca, iz obruča u kojemu bi se mogle tiho udušiti reformske intencije ovoga neobičnog i neuobičajenog pontifikata, kako po provenijenciji i tipu Pape, tako i po zadaćama za koje je izabran.
Katolička crkva je u turbulentnim vremenima. Napisao je to i umirovljeni papa Benedikt u poruci za sprovod svome prijatelju kardinalu Joachimu Meisneru, jednome od četvorice koji su papu Franu javno prozvali nakon posljednjih sinoda o obitelji, podastrvši mu svoja Dubia (Dvojbe) u kojima ga faktički optužuju za gaženje Kristova nauka. Smjesta je to protumačeno kao kritika pape Ratzingera na račun pape Bergoglia. Onemoćao ali lucidan Benedikt XVI je u tom pismo upotrijebio ama baš iste termine kojima je kao dekan Kardinalskog zbora opisao crkvu u homiliji na misi pro eligendo Pontifice nakon smrti pape sv. Ivana Pavla II. To je klasična prispodoba o krhkoj lađi na uzburkanoj vodi, izvađena iz Matejeva evanđelja (14, 22-23).
Izabrali su ga za papu tada upravo zato što je otvoreno rekao da je Katolička crkva u oluji (ali s pouzdanjem da će Isus, kao i onomad na Genezaretskom jezeru, reći: "Ne bojte se!", isto što je Karol Wojtyła rekao netom je izabran za papu).
Eto, to se evanđeosko opće mjesto opetuje pri izboru pape barem od 1978. S otporima se suočio papa Wojtyła, kao i papa Montini prije njega, otpore nije svladao ni papa Ratzinger (pa neki i dalje smatraju da je zbog njih i odstupio, zbog klipova koje su mu podvaljivali neštedimice i danomice, osobito kad je pokušao dovesti u pregledan red vatikanske kurijalne financije, istinske koridore okultne moći). Nema ništa nova pod Suncem (i to, napokon, piše u Bibliji, Prop. 1, 9, i tako otprilike tri tisućljeća, ako je istina da je taj Kohelet, autor, bio Salamun, Šelomoh ben David): ako se i ne može dvaput u istu rijeku (kako je četiri stoljeća kasnije primijetio Heraklit, onaj čiji se Lógos uselio u početak Ivanova evanđelja), opet je to rijeka.
Nema iole bitna pape u povijesti koji se nije brusio na otporima u svojoj Crkvi. Što bi Frani išlo glađe? Nije dijalektika odmah kataklizma, dapače, bez dijalektike vjetar ni ne otpuhne list.
"Gledati vazda i samo zlo koje je izvan nas znači ne htjeti priznati grijeh koji je u nama", rekao je papa Frane u katehezi jučer uz podnevnu molitvu Anđelova pozdravljenja. Reklo bi se da je to posve u skladu s naslovom "Navika nije vjernost. Obraćenje koje zahtijeva papa Frane", pod kojim je Osservatore Romano objavio citirani ulomak iz knjige "Ljepota evanđeoske radosti" profesora o. Giulija Cirignana.
Naslov pod kojim je ulomak objavljen sugerira da je to izravna polemika s kardinalom Gerhardom Ludwigom Müllerom, koji je dan ranije u intervjuu Fogliu naglasio da je "neprestano vjeran papi Frani, kao što zahtijeva naša katolička vjera, naša eklesiologija".
Cirignano kaže da je "Sanhedrin [židovsko Veliko vijeće, koje je sudilo i Isusu, op. I. B.] uvijek vjeran samome sebi, bogat pobožnim štovanjem prošlosti umjesto vjernosti tradiciji, siromašan proroštvom". Aluzija na kler je jasna, ali je Cirignano čini još jasnijom tvrdeći da je "velik dio vjernika shvatio povoljan trenutak, kairós, koji Gospodin daruje svojoj zajednici", a da svećenstvo to ne vidi, ne razumije, ne prati, nego se služi navikom, zastarjelim rječnikom, repetitivnom i beživotnom mišlju. Među razlozima, na prvome mjestu, taj svećenik biblicist stavlja "skromnu razinu kulture klera, i gore i dolje", prigovara im da su Bibliju studirali formalno, da im nakon studija nije ostala želja da nastave učiti, istraživati, primjenjivati makar minimalan smisao za kritiku.
"Kad je pop previše obilježen religioznim mentalitetom a premalo bistrom vjerom, sve postaje mnogo kompliciranije", dijeli profesor pljuske.
Nema naznaka da je Papa potaknuo Cirignanovu knjigu, možda čak ni objavljivanje tog ulomka baš sada. Nema ipak sumnje da se ti sudovi podudaraju u dobroj mjeri s nekima od petnaest grijeha kojima je zalio Kuriju u Božićnoj čestitci 2014. Predbacio joj je "duhovni Alzheimer", "suparništvo i hvalisavost", međusobno olajavanje, pa i oskudnost evanđeoskog veselja na "grobnim facama". Lani je za Božić (mjesecima prije Müllerova intervjua) onima koji ga kritiziraju u ime tradicije predbacio da se "Sotona u janjećem liku" krije iza riječi opravdanja odnosno, često, optužbe, zakrivajući se "za tradicije, za pričine, za formalnosti", ili pak "u težnji da se sve prenese na osobni plan, bez razlikovanja čina, čimbenika, odnosno činjenja".
Papa hoće Crkvu "poput poljske bolnice", "siromašnu za siromašne", "na periferiji", s "pastirima koji vonjaju po ovcama". Većina svećenstva ga ne prati, od straha, iz komoditeta, ili u ime tradicije pozlaćenih mitra i pektorala.
Već smo komentirali da Papa vodi rovovski rat, koji zapravo nije bez premca - ali je bez premca njegova javnost, medijska vidljivost tog rata.