SUBOTNJA MATINEJA

Pentti Saarikoski ili koliko je nama važna zemlja Finska

Devedeset i druga je, žarko sarajevsko ljeto, svega je rodilo i sve buja po bjelavskim i mejtaškim baščama - kako to već zna biti u nedoba, raj je za pčele i muhe među prezrelim voćem, koje se nitko ne usuđuje brati, u gustim krošnjama prasne povremeno minobacačka granata od osamdeset i dva milimetra, rasipajući svoju ubojitu suštinu po fasadama kuća na Sepetarevcu i okolnim sokacima. Sjedim u jednokatnici pri vrhu ulice gdje su se privremeno, računajući da je ovo mirniji kraj, doselili Đikići, a Osman mi pokazuje svoj finsko-srpskohrvatski rječnik, koji je u međuvremenu, dok traži izdavača, postao finsko-bosanski rječnik. Uredan, vrlo debeo snop papira, koji bi bio u stanju da zaustavi svaki geler, sadrži riječi jednoga zemljopisno udaljenog jezika. Ako ga naučimo, ili bolje rečeno ako budemo imali njegov rječnik, jezik i zemlja će nam postati bliži. I ta bi nas bliskost, možda, mogla zaštititi od budućih ratova.

Osman Đikić u Finskoj je bio ambasador. Jedan od rijetkih u diplomatskome zboru koji je znao jezik. Zbog njega će tokom rata finski novinari dolaziti u Bosnu. Finski će ga predsjednik imenovati za počasnog konzula u Sarajevu. Kada umre Osman Đikić, u Helsinkiju će, ispred državnih ustanova, zastave biti spuštene na pola koplja. Razlozi neće biti političke ni diplomatske prirode. Neće im on biti važan kao bivši ambasador jedne iščezle zemlje, nego kao čovjek koji je finsku kulturu i književnosti prenosio u drugi jezik, prvenstveno kao prevoditelj Paava Haavikka i Penttija Saarikoskija, dvojice velikih suvremenih pjesnika. Ali dok sjedimo u tom sobičku niskih stropova, i dok mi Osman pokazuje svoj rječnik, daleko je još dan njegove smrti. Umrijet će kad završi rat, a ja ću, ne znajući adresu, preko majke slati pismo za Vojku. Ona joj to pismo neće predati, nego ću ga, neotvorenog, pronaći prilikom priprema za selidbu sa Sepetarevca. Tada će već svi biti mrtvi.

Tih dana pronašao sam i knjigu Penttija Saarikoskija, lijepog naslova “Plesalište u planini”, objavljenu 1982. u izdanju banjalučkog Glasa. Objavljena u 2000 primjeraka, u prijevodu i s pogovorom Osmana Đikića, sredinom osamdesetih bila je formativno važna našem pjesničkom i životnom naraštaju. Po zanimanju klasični filolog, prevoditelj Homerove “Odiseje” i Joyceova “Uliksa”, u poeziji blizak Ezri Poundu i Charlesu Olsonu, u muzici i doživljaju svijeta Johnu Cageu, Stockhausenu i likovnom svijetu Alexandera Caldera, Saarikoski je, na neki način, objedinjavao naše interese, zanimajući se za ono za što smo se mi željeli zanimati i što smo željeli imati kao svoj jezik i estetiku. I o čemu, uglavnom, nismo ništa znali.

Saarikoskijeva poezija bila je jasna i precizna, lišena lirske sentimentalnosti, istovremeno uronjena u sadašnjost i u legendu, ponekad u persiflažama klasičnih antičkih tema, te u tome vrlo bliska Poundu. U njoj su bili ulovljeni trenuci živoga vremena, slike svijeta koji prolazi i nestaje, kao da je gledan kroz prozor autobusa, i Finska, mnogo Finske i mnogo sjevera, na onaj način upečatljiv i snažan, koji ćemo kasnije upoznavati slušajući Sibeliusovu “Finlandiju” i “En sagu”. Pjesnik moćnog epskog fragmenta, slike, daha, trenutka, pjesnik raskošne naracije. Telegrafska vijest, kratak kadar iz televizijskog dnevnika, novinska fotografija, za njega su već bili gotova pjesma: “Fotografija u novinama. Hanoj/Premijer i specijalni savjetnik u razgovoru./Staklena ploča stola. Cvijeće u vazi./I izraz lica mister Kisindžera:/kako je toliko staklo ostalo čitavo/i odakle cvijeće u vazi?”

O ovim ću stihovima, o ovoj pjesmi bez naslova, misliti u opsađenom gradu. O njoj ću misliti kad god u čudu budem gledao cijelo, nerazlupano staklo. I bit će mi čudo kako je Pentti Saarikoski, živeći izvan rata, mogao znati da se rat svodi na izraz lica mister Kisingera - koji se u našim slučajevima nekako drukčije predstavljao - i na to bezazleno pitanje, rođeno iz najljudskijeg od svih ljudskih talenata, iz talenta za čudo i za čuđenje: kako je toliko staklo ostalo čitavo i odakle cvijeće u vazi, u Hanoju, dok svud naokolo tutnji vijetnamski rat?

I tada, nakon što sam u rukama imao knjigu koja je tolike godine bila daleko od mene, odlučio sam da je nasumce otvorim, onako kako vjernik, iščekujući odgovor od proviđenja otvara Sveto pismo. Evo što se otvorilo: “Bio sam dijete, dječak, momak, a sad je jesen,/imao sam oca/i majku,/domovinu, maternji jezik, ali jesen u duši,/lišće/komunizma opada raznosi se/drumovima/a ja,/uvijek/na tom putu.”

Pentti Saarikoski bio je radnički aktivist, najprije socijaldemokrat, a zatim član Komunističke partije Finske, koja baš i nije bila u modi, pogotovu što je u prvom susjedstvu bio golemi i strašni Sovjetski Savez. Ali njegov komunizam nije bio jednostavan. (Tako to jest: komunizam može i da ne bude jednostavan, dočim je fašizam uvijek krajnje jednostavan.) Potekao iz istočne Karelije - još jedan toponim kroz koji odzvanja Sibeliusova glazba - onoga dijela Finske koji će nakon 1945. pripasti Sovjetskom Savezu, a stanovništvo će biti iseljeno. (Igrom slučaja znam kako je to bilo. Moja bližnja bila je udana u obitelj protjeranu iz Karelije.

Diglo ih je od ručka, samo su mogli žlice potopiti u juhu, dići se i otići. I sljedećih četrdeset i pet godina ne vidjeti zavičaj…) Ali kako poslije postupiti s traumom? Saarikoski je postupio tako što je postao komunist. Što smo mi u međuvremenu učinili sa svojim traumama? Neki od nas su u Americi, drugi su već odavno mrtvi od tumora i gelera, a neki su zaboravili da su Saarikoskija ikada čitali. Ja mu se međutim radujem: dugokoosom, bradatom čovjeku s naslovnice, podbuhlom i s podočnjacima, koji nalakćen, držeći usta nadlanicom, gleda negdje u stranu. Umro je 24. kolovoza 1983. - igrom slučaja tačno na dan kada ovo pišem - ne doživjevši četrdeset i šesti rođendan. Ubio ga alkohol.

Rusija je za njega neprestana tema, Rusija strašna i velika, kao džin na leđima svijeta: “Stanujem u Helsinkiju./Helsinki je glavni grad Finske./Smješten je na morskoj obali 120 milja zapadno od Lenjingrada./Helsinki je grad u razvoju i kirije su visoke./Mi sjedimo ovdje sred svojih šuma iza leđa džina i/gledamo njegov lik krajičkom oka. On nosi tamno odijelo, bijelu košulju/i srebrenastosivu kravatu. U njegovoj zemlji sve je drukčije nego/ovdje, tamo hodaju na glavi ili bez glave./Mi sjedimo sred svojih vlastitih šuma,/ali daleko na zapadu postoji zemlja čije velike oči klize obalom,/i vide sve dovde./Helsinki ponovo izgrađuju prema planu Alvara Alta.”

Pentti Saarikoski majstor je pjesničke fraze. Osman Đikić savršeno ga je preveo u svoj jezik, nalazeći mu adekvate ne samo u leksici, nego u melodiji i ritmu. Pomalo ga je učinio sarajevskim pjesnikom iz ledenijih i šumskijih doba godine.

On će u svoju pjesmu lako uklopiti političku frazu, aforizam, riječi pročitane s fasade. On će se, ironičan prema sebi, poigrati Platona: “dobra zajednica je ona/ u kojoj ljudima ne pada na pamet/ da postavljaju zahtjeve koje zajednica/ ne može ispuniti”. A nešto niže u istoj pjesmi, kao neku vrstu gorko-ironične autorefleksije: “i kad bi se cio svijet izmijenio/ Finska bi ostala tradicionalna”. O Finskoj, međutim, više od svega govori činjenica da ju može reflektirati, govoreći u njezino kao u svoje ime, ili kao u ime svoga mentalno ograničenog djeteta, jedan moderan pjesnik. Pa još i ovakav pjesnik.

Čitam Saarikoskija čučeći u sobi koja je nekad bila moja, na Sepetarevcu koji je nekad bio moj, u gradu koji je isto tako nekad bio moj. I ne primjećujem da me bole koljena, da ih više neću moći ispraviti. Ono što, međutim, primjećujem, kao i uvijek pri susretu s nekom dobrom knjigom od koje sam dugo bio odvojen, jest da više nisam onaj koji bi je na pravi način znao čitati. Tako da me Saarikoski mijenja i preoblikuje, da rastem s njegovim stihovima i da ih imitiram, kao što je ona, neki dan odletjela roda u gnijezdu u Lukavcu danima imitirala roditelje prije nego što će uzletjeti i u cugu se naći negdje daleko u Africi. Za neke od najvećih knjiga u svojim životima postali smo bivši čitatelji. Danas Saarikoskija čitam kao da čučim sam među izbjeglicama.

Znate li vi koliko je nama važna ta zemlja? - ushićeno me je u trenutku upitao inače vrlo mirni i suzdržani Osman Đikić, ne očekujući, naravno, da mu na to pitanje odgovorim. Bilo mi ga je u tom trenutku žao. Mislio sam: kako bi nam to, dok po Mejtašu i Bjelavama padaju granate, važna mogla biti Finska? Ali to je iz mene govorio strah od stradanja. Da sam znao da ću ostati živ, i meni bi Finska bila važna. Osman Đikić je, međutim, bio hrabar čovjek. Zato je prevodio velike pjesnike i sastavljao rječnik čije su riječi, naslagane jedna na drugu, mogle zaustaviti svaki geler.

ELIPSO

Izdvajamo