Sjedim na pojačalima s Jimmyjem Pageom i Robertom Plantom u praznom Domu sportova, malo prije tonske probe uoči njihovog prvog koncerta u Zagrebu, 21. veljače 1998.
Pokušavam im objasniti zašto odabir Gazdi za predgrupu nije pametan, ali vidim da je stvar već skuhana, a i ne volim drugima upropaštavati posao. Znam i kako je do toga došlo; malo na nagovor njihovog frenda, Tonyja Mandića iz kalifornijskog ureda Atlantic Recordsa, a noć prije bio je i tulum u podrumu Hard Rock Caffea u Gajevoj na koji su u režiji njihovog, nažalost pokojnog, menadžera Damira Mihovca Mikija banule i Gazde. Navodno je i Alka plesala na stolu, a Pageu i Plantu objašnjavali da su tamburaši naša inačica world musica koji još od kasnih 60-ih zanima alfu i omegu Led Zeppelina. Epilog znaju svi posjetitelji prvog koncerta Pagea & Planta u krcatom Domu sportova, a pogotovo dečki iz Gazdi, zasuti neviđenom kišom upaljača, kovanica, čaša, olovaka... Ono što je Pageu i Plantu iz njihove vizure izgledalo poput zgodnog spoja, zagrebačkoj publici bio je sukob civilizacija. U to doba policija je po rock klubovima vršila racije u kojima je bilo verbalnog maltretiranja pa i premlaćivanja.
Rock je za HDZ sredinom mračnih 90-ih postao nepoželjan i nepoćudan, kao za KPJ sredinom 60-ih, kad su zatreštali prvi “električari”, a tamburice nosile prizvuk one druge, tada i danas opet poželjne Hrvatske koja lijevo skreće samo ako tako nalaže prometni znak. Gazde su se, makar imidžem, pokušale približiti rokerskoj publici, ali mnogima je ta mimikrija bila uvjerljiva koliko i posezanje Prljavaca za tamburicama.
Marasu na uvce
Stoga moram priznati kako u prvi mah nisam povjerovao da je SDP za potrebe kampanje u II. izbornoj jedinici napravio deal s Gazdama. Vjerojatno je takva ideja nadošla s nakanom vodstva SDP-a da se kroz predizbornu koaliciju s HSS-om približi glasačima centra pa i desnice. No, ako se savez radnika i seljaka, mada je pitanje koliko je SDP danas radnička, a HSS seljačka stranka, još i može protumačiti naukom S. Radića s jedne i J.B. Tita s druge strane, malo je teže tu analogiju protegnuti na Gazde dok sviraju Marasu na uvce. OK, nije SDP uzeo Slavonske lole ili Patriju za koje znamo da su ful desno, a i Gazde su na jednom od svojih koncerata u Domu sportova za predgrupu uzeli Zadrugu koju i danas vodi Krešo Končevski, brat Tomislava Končevskog, predsjednika Laburista kojem je SDP uoči izbora dao košaricu. Epilog? Sad je i SDP dobio košaricu, ali od Gazdi koje u priopćenju ističu kako su “iz poštovanja prema očitoj različitosti političkih afiniteta naše publike, i svih fanova koji nas godinama prate odlučili da se sada i u budućnosti suzdrže od koncerata organiziranih od strane svih političkih stranaka”.
Posao preko noći
SDP-ov Gordan Maras pak smatra da iza odustanka Gazdi od svirki za SDP i Narodnu koaliciju stoje prijetnje pa se pita: “Tko se to i zašto uplašio nastupa Gazdi na druženju Narodne koalicije s građanima? Narodna koalicija želi transparentno voditi Hrvatsku, pa smo na isti način dogovorili i najavili nastup jednog od naših poznatih tamburaških bandova. Ali naši politički suparnici opet igraju prljavo, oni poslove odrađuju preko noći”. Uh, koliko god bio paranoičan, priopćenje Gazdi zvuči mi logičnije od Marasovih sumnji, a i bile posrijedi prijetnje ili ne, lideri SDP-a očito ne razumiju kako s Gazdama u kampanji neće napraviti ništa. Umjesto da dovabe glasače centra i blage desnice, odnosno seljake među kojima svi baš i ne slušaju tamburaše, takav potez može SDP samo udaljiti od primarnog glasačkog tijela koje je ipak, mada i u njemu ima i onih koji slušaju Gazde, pretežito orijentirano k drugačijoj glazbi.
Glazbena ikona
Sjetimo se, koncem 90-ih glazbena ikona SDP-a opravdano je bio Goran Bare, odnosno Majke i “Vrijeme je da se krene”, neslužbena himnom tadašnje koalicije s HSLS-om, dok su Valjak i Gibonni zajedno nastupali za promjene u zemlji impregniranoj “autoritarnim režimom Franje Tuđmana”. Kasnije, u spotu Ive Josipovića, dok se pod logom SDP-a natjecao za posao Predsjednika RH, gledali smo i slušali izvođače poput TBF-a, Urbana, Marijana Bana, Josipe Lisac. OK, u tom spotu za obradu pjesme “Put ka sreći” Gorana Bareta zamijetit ćete i jednog tamburaša pa čak i Shortyja koji se deklarirao desno, ali kurs su za ljevicu na glazbenoj sceni ipak udarali izvođači poput Hladnog piva koji na pozornicama već dugo ne sviraju za nekoga, ali agitiraju protiv desnice, a ne tamburaši.
Premda su me prije trinaest godina iz SDP-a nazvali da me pitaju kakva je šansa da u Zagrebu za potrebe kampanje organiziraju koncert R.E.M.-a ili Peppersa, iz današnje mi vizure čak i deal između SDP-a i Severine za izbornu kampanju 2003. godine izgleda poput logičnog saveza, tim više što je nakon toga u javnosti Sevka često iznosila stavove kompatibilne s lijevim ili socijaldemokratskim svjetonazorom, ali nije mi bilo mnogo razlike u atmosferi između nastupa Severine za SDP na Trgu bana Jelačića i Prljavaca za HDZ na Trgu Franje Tuđmana.
Poučen tim iskustvom te storijom o predgrupi Pagea & Planta, uvjeren sam da je deal između SDP-a i Gazdi isforsirana alijansa iz koje su popularni tamburaši za svoje, ali i za dobro “crvenih”, na vrijeme iskočili. Može Maras misliti što želi, no jači je efekt, i to za nikakve novce, polučio Milijan Brkić kad je na facebook profilu osvanuo u majici Johnnyja Casha koji je crno nosio za “siromašne, odbačene i obespravljene”. Eh, kad bi HDZ i Brkić doista slijedili Cashov nauk, i ja bih glasao za tu stranku, ali u to ne vjerujem, baš kao ni SDP-u kad birače vabi Gazdama, a još manje ekipi iz Mosta kad kaže da su svi isti.