KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Jeste li ikad čuli za ovako apsurdan, nenadmašno bolestan i nepobjedivo glup slučaj kao u ovoj priči iz Dalmatinske zagore?

Edukativna priča dolazi nam iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori, gdje je jedan općinski službenik jednom davno potjerao s posla drugog općinskog službenika, a drugi podigao tužbu zbog nezakonitog otkaza. Dva desničarska magarca iz sestrinskih pravaških stranaka dohvatili su se zbog nekog davno zaboravljenog razloga, a poznajući taj svijet, mogu vam s velikom pouzdanošću kazati da je sve počelo nekakvom bezazlenom birtijskom svađom, nečim nepojmljivo blesavim. Recimo, jedan se pijan udvarao konobarici, a drugi mu se rugao s drugog kraja šanka dovikujući: “Ajde, Jozo, kući, žena te čeka” ili tako nešto. Svakako, njih se dvojica nisu zakrvili oko interpretacija političkih eseja oca domovine doktora Ante Starčevića.

Slučaj je onda došao na sud i sedam do devet godina uobičajeno se kiselio u ladicama, putovao s drugog na treći kat, s trećeg na šesti, sa šestog na prvi i otamo opet na drugi, da bi naposljetku došao pravorijek kako se onaj nezaposleni mora vratiti na posao i naknadno, zajedno s kamatama i penalima, dobiti do jednu plaću što mu je svih onih bezbrojnih mjeseci nepravedno uskraćena. Grdne mu pare duguju. Preračunato, oštećeni bi neodređeno vrijeme trebao dobivati nevjerojatnih sedam stotina kuna dnevno, a to, naravno, neće biti iz džepa onoga koji mu je dao otkaz. Ne, odšteta će isisati siromašni općinski budžet do zadnje lipe. U čeličnoj kasi u kutu kancelarije ostat će im samo stari pornografski magazin, dva prsta vinjaka na dnu boce i nešto paučine. Svi će bankrotirati zbog dva jedva pismena pravaša s drvenom krunicom na retrovizoru i naljepnicom NDH na braniku starog Mercedesa. Zbog dva totalna imbecila s dugim noktom na malom prstu, koja zacijelo ne biste znali razlikovati da vam se postroje jedan kraj drugoga, jedno malo mjesto u Dalmatinskoj zagori ostat će bez javne rasvjete, kanalizacije, školskog autobusa i vrtića, u jednu riječ - bez budućnosti.

Zar ovo nije nenatkriljivo apsurdno, nenadmašno bolesno i nepobjedivo glupo? Pa, ustvari, i nije. Nevjerojatno, ali može biti i apsurdnije i bolesnije i gluplje, kad stanovnike malog mjesta u Dalmatinskoj zagori nakon svega upitate tko im je kriv da žive bez javne rasvjete, kanalizacije, školskog autobusa, vrtića i budućnosti kao takve, a oni vam potpuno ozbiljno, bez zajebancije, objasne da su im krivi ateisti, agnostici, masoni, udbaši i četnici.

Kad u novinama nađem priču kao što je ova, a znam da je beskrajno mnogo drugih, često i strašnijih, o službenicima i dužnosnicima što su se nemarni, lijeni, nesposobni i kradljivi namnožili poput skakavaca ili lisnih ušiju na svim razinama vlasti, dođu mi beznadne, crne misli. Kako bi ijedna zemlja, pa i daleko bogatija i naprednija od ove, mogla nahraniti takvo birokratsko čudovište, tisuće i tisuće onih snaha i nećaka i kumova što su u valovima, sa svakim novim izborima, dolazili u ministarstva, agencije, državna i javna poduzeća, gradove i općine? Gdje bi za sve njih našli kancelarija, stolica s kotačićima, službenih kartica i limuzina od stotinu pedeset konjskih snaga, metalik crne boje, s automatskim mjenjačem, lakometalnim naplacima, LED svjetlima i grijanim sicevima? Dvanaest ovako detaljno opisanih automobila naručili su nedavno u Hrvatskoj pošti, jednom notorno neuspješnom, izdišućem državnom poduzeću što po selima zatvara urede, a u gradovima preseljava u sve manje prostore natrpane jeftinim kineskim mobitelima, kišobranima, igračkama i self help literaturom kojom se nikad nitko nije pomogao.

Hrvatska pošta kupit će dvanaest luksuznih kola, jedva nešto manje od luksuznih brzojava koje su u zadnjem tromjesječju prodali ožalošćenim obiteljima i rodbini i prijateljima mladenaca. Sa svojim gubicima, viškom zaposlenih i traljavim, pospanim poslovanjem, Pošta sebi vjerojatno ni polovni bicikl ne bi mogla priuštiti, ali koga briga za to? Tko se još uzrujava ugazi li u nedopušten minus? Ako u ministarstvima i agencijama ne primjećuju očit raskorak između svojih prihoda i rashoda, ako su već i mračne vukojebine s nula zaposlenih pokupovale Passate ili barem Škode Superb, ni menadžeri u Pošti neće se do zore nemirno prevrtati šta će i kako će kad im dođe rata leasinga.

Cijelom strukturom, u svim državnim sustavima, od vrha do dna, od premijera i ministara do najmanjeg općinskog vijećnika u Dalmatinskoj zagori, svi razvratno troše više nego što zarađuju. Lakomisleno se zadužuju kao da ne postoji sutra, kao da će nekakav asteroid za koji dan udariti u Zemlju i uništiti sav život na njoj, trenutno poništavajući do jednu našu kreditnu obavezu prema međunarodnim financijskim institucijama. Zaista, ne nastupi li uskoro biblijski smak, ja ne znam kako ćemo dalje? I šta je u glavama bankara da nam i dalje daju kredite, premda je jasno da mi to nikad, ni u ludilu nećemo vratiti? Od čega se budale misle naplatiti? Da neće možda zatvorili u gepek ministra Marića i voziti ga po cijelom kraju, razlokanim sljemenskim cestama, dok im on napokon, izbezumljen i upišan, plačnim sopranom ne obeća da, evo, još samo koji dan, čim nam legne jedna uplata...?

To s našim dugovanjima zapravo postaje komično. Dajte, ljudi, budite pametni, otkuda nama te milijarde? U pedeset života mi to ne bismo mogli zaraditi, a i kad bismo mogli, ne bi nam se dalo. Najveselije mi je ipak kad kažu da smo i naše praunuke zadužili. Kakva glupost! Pa neće naši praunuci valjda ovdje živjeti. Pametna djeca šmugnut će iz Hrvatske mnogo prije nego što im stigne rješenje o ovrsi.

ELIPSO

Izdvajamo