Među prašnjavim kutijama na tavanu još ćete naći napukle stare ukrase za božićnu jelu, sjajnocrvene i plave i zelene kugle i šiljke, srebrene i zlatne vrpce, zapetljane nizove neispravnih lampica i oljuštene plastične ovce i magarce. Gipsani mudraci s istoka, u dugim plaštevima, haljinama i turbanima, desetljećima se ponizno klanjaju mladome kralju, koji raširenih ručica i nožica leži na slami, bez lijevog stopala. Više se i ne pamti tko je to stopalo odlomio, taj vjerojatno nije ni među živima, ali oštećena figurica još je tu, tržišno bezvrijedna, no sentimentalno neprocjenjiva, naraštajima je već u vašoj obitelji i svakog prosinca oprezno se razmotava iz bijelog papira i namješta na mahovini pod stablom.
Često ćete to vidjeti. Najmanje jedan lik u betlehemskom prizoru, mali Isus, ili sveti Josip, ili Melkior, ili janje, ili kravica, čuva se od davnina, kao neka spona s precima. U otučenom i izblijedjelom magarčiću stanuju duhovi Božića koji su se slavili s pokojnicima prije pedeset, šezdeset ili sedamdeset godina. Jedna je figurica ustrajno ostajala, iz godine u godinu, i kad se sve oko nje mijenjalo, i kad su dolazili drugi pastiri i mudraci s istoka. Nepomičnim je očima ravnodušno gledala pridošlice, ne buneći se ni ako bi šašavi mali dječaci oko štalice kojiput raspoređivali neobične, u palestinskom krajoliku nepoznate svate, kauboje i Indijance, dinosaure, Batmane, Spidermane, Transformere, pa i samoga lorda Vadera da s crvenim svjetlosnim mačem mračan i šutljiv stražari kraj bespomoćnog djetešca.
Te stare gipsane kravice, pastiri ili sveci, koje vam je baka ostavila, da ih vi jednako tako jednom namrijeli svojim unucima, bile su s vama i u dobrim i u lošim vremenima, a vremena zaista nikad nisu bila tako loša da niste imali Božić. U našoj kući, što ja pamtim, nije se slavilo samo kad je umrla moja mama. Takav je onda bio nemilosrdni običaj, a ne bi me čudilo da se mnogi i danas toga drže, da se božićno drvo ne kiti ako vam je tkogod umro, pa i ako će to slomiti srce nekog djeteta. Svih drugih godina crnogorično stablo, obično bor, svjetlucalo je u kutu naše kužine, s malim Isusom na slami ispod njega, dok je bakalar krčkao u loncu na špaheru, tuka s krumpirima cvrčala u rerni, sarme se motale nježno kao dojenčad u pamučne pelene i tijesto za fritule dizalo pod čistom kuhinjskom krpom na prozoru.
Slike prazničnog obilja i radosti vidim i danas kroz žutu svjetlost iza zamagljenih okana, zauvijek su mi konzervirane u jantaru uspomena, i posve drugačije od slika jednog drugog pisca koji pamti “vremena kada su gradski trgovi bili pusti i ljudi se vukli sivim ulicama, a ako bi dežurni milicajac opazio nekog bijednika koji kriomice vuče bor prema stanu - jadnika je izudarao pendrekom po glavi, a bor izgazio nogama”. Dobra dva desetljeća živio sam u socijalističkoj Jugoslaviji i baš nijednom nisam vidio ništa ni nalik ovome. Iskreno, opis me nešto i zbunjuje. Ne mogu ni zamisliti da katolički mučenik ulicom zapuhan vuče cijelo stablo, pa još kriomice, valjda pokrivenog ženskim kaputom i predstavljajući ga svojom zaručnicom, a još mi je zagonetnije da su snage reda zbog toga mlatile pendrekom po čuturi.
Možda je i bolje da nisam znao za to. Premda je opasnost odavno minula, i danas se stresem od užasa kad pomislim kako smo mi, ništa ne sluteći, veselo odlazili na ponoćku, kako smo sjekli zadružne borove i kitili ih sjajnocrvenim i zelenim kuglama, kako smo slagali male Betleheme blaženo nesvjesni opasnosti kojima se izlažemo. Kakvim smo samo čudom izbjegli da nas nijedan udbaški špicl nije prijavio, pa da milicijski odred bane u našu kuću i sve psujući nam ustašku majku prevrne ukrašeno stablo, prolije bakalar, prospe sarmu i fritule, zaplijeni pečenu tuku i Jugotonovu kazetu “Christmas With Kićo” Krunoslava Kiće Slabinca iskida na ovolicne komadiće, a sve nas, od najmanjega do najvećega, potjera da idućih nekoliko Božića, zatvoreni u lepoglavskim tamnicama, “Radujte se narodi” pjevamo u sebi. Da je zbrojiti sve naše Božiće, sakupilo bi se milenij do dva robije, a mi, budale, ne samo da smo slavili svoje, već smo kratko iza Nove godine odlazili i prijateljima pravoslavcima, s vrata im vikali “Hristos se rodi” pa se gostili žitom sa šlagom i slatkim od dunja. Valjano pečena mlada prasetina i hrskavo kiselo zelje začinjeno mljevenom ljutom paprikom divno su razvijali ekumensko raspoloženje među nama.
U kutijama na tavanu još čuvam dokaze svih Božića desetljećima unatrag, a našli biste ih zacijelo i vi. Izgrebene i polomljene betlehemske figurice ovaca i pastira naslijeđene od baka i djedova svjedoče kako nam je ovo vrijeme na izmaku godine uvijek bilo lijepo, vedro i sito i kako nam tu ljepotu, vedrinu i sitost nitko nikad nije mogao oduzeti. I prije 1990. mogli ste imati bakalar, fritule i pečenku, adventski vijenac i okićeno božićno stablo. Ponoćke su se držale i onda i na njima nije manjkalo naroda. Po duši govoreći, samo su nekadašnji partijski sekretari i usrani slabići zazirali od njih, i samo takvi danas izmišljaju stravične priče kako je milicija batinala katoličke vjernike i gazila im borove. Izmišljaju ih da bi sakrili svoj kukavičluk, a i zato što ogorčene i bijesne ljudske mizerije naprosto nekoga moraju mrziti. Među onima koji se razmeću hrvatstvom i kršćanstvom mnogo je takvih koji, da ne mrze, ne bi znali reći zašto su živi, i nije to zaista ni osobito dobar, ni osobito loš smisao života, ali bi ipak bio red da se, makar u božićno vrijeme, obuzdaju i prestanu lajati.