Nacionalizam se uzbuđuje smrću, drhti od sreće ako kojem vrlo mladom muškarcu, do jučer dječaku, čelični iver granate prosvrdla lubanju, ili ako mu nagazna mina zdrobi potkoljenice, ili rafal iz protuavionskog mitraljeza učini kašu od iznutrica. Za priču o narodu i zemlji takvi su nevoljnici mnogo podesniji od onih koji se iz rata vrate u jednom komadu. Krasan je prizor polaganja vijenaca na granitne grobnice, bez riječi, otmjeno i svečano, crna odijela, bijele košulje, rosni ljiljani i blistavi bajuneti na puškama počasnog voda. Svejedno, ima izroda, kukavica i dezertera što neće da poginu za domovinu, a nađe se čak, neobično i sporadično, i mladića što svim srcem ljube rodnu grudu, i totalno im je super i rat i naša sveta žrtva, ali bi da čitava ta krvava nezgoda prođe nekako bez njih. Bogzna zašto, potpuno neobjašnjivo, mrsko im je umrijeti.
U lipnju 1991., mjesec ili dva prije početka rata, Zlatko Hasanbegović baš je napunio osamnaest. Mogao je glasati, upravljati motornim vozilima, kupovati alkohol, oženiti se i s puškom u ruci braniti domovinu, i sva je prava i povlastice punoljetnosti on naposljetku konzumirao, s izuzetkom onoga zadnjeg. Premda je žestoki nacionalist, ne dopušta da je u ljubavi za Hrvatsku nitko ispred njega, i premda je dozrio upravo u času kad je voljena Hrvatska bila napadnuta i možda više nego ikad u povijesti trebala tjelesno i duševno zdrave, moralno besprijekorne i vrhunski motivirane mlade patriote poput njega, on je rat samo gledao na televiziji.
Teško je kazati kako mu se dogodio taj užasan propust jer rat nije kratko trajao. Bilo ga je dugo, za svakoga tko je pokazivao interes, pa i one koji nisu. Ako vam se sviđalo, moglo se dobiti i dodatnu porciju marširanja, urlanja i pucanja i ispuniti do jednu svoju mušku, militarističku fantaziju. Pretpostavljam da je Zlatko Hasanbegović uvijek nekako zaboravio naviti budilicu. Navečer bi se on i njegov prijatelj Bujanec uz pljuge i pivo junačili kako će zorom na Baniju, jurnuti sa štekćućim kalašnjikovima kroz savski plićak i najebati se mile mamice srbokomunističkoj soldateski na drugoj obali rijeke, no sutradan bi bijeli dan svanuo i sunce se visoko podiglo, a oni otvorili oči mamurni i teški u svojoj dječjoj sobi, ispod postera Crvene jabuke i Billyja Idola.
“Mislio sam da ćeš me probuditi.”
“A ja sam mislio da ćeš ti probuditi mene.”
“Ah, ništa, onda ćemo sutra”, uzdahnuo bi Bujanec.
“Ajde, sutra ćemo”, složio bi se Hasanbegović nevoljko.
I tako su im cijele četiri godine prošle.
Bujanca su, istina, naposljetku mobilizirali te je nešto kratko 1995., na samom kraju rata, statirao s puškom u kukuruzu, a Hasanbegovićev je doprinos našoj slobodi, neovisnosti, suverenitetu, teritorijalnom integritetu i sličnim tricama ostao isključivo teorijski. Završio je fakultet, iako tako možda ne izgleda, i za pornografski časopis Nezavisna Država Hrvatska, što ga je izdavao poglavnikov zet Srećko Pšeničnik, pisao o svojim uspaljenim maštarijama o Hrvatskoj do Drine, ali je ipak bio dovoljno razuman da takvo što u stvarnosti ni ne pokuša. Od čitave je uniforme, što se zna, na kraju obukao samo kapu, a ni za tu kapu nije sasvim jasno koja je i čija je.
Zlatko Hasanbegović proveo je rat otraga, na sigurnom, kao kakav lukavi intendantski narednik što u toplom magacinu osluškuje daleku pucnjavu, lijeno mezeći luk i jeger. Pustio je da drugi vode njegove bitke, da nekakvi manje sretni vršnjaci izginu za Hrvatsku u kojoj će on jednom biti poštovani ministar i zastupnik, poznati domoljub, starčevićanac, najveći od svih živih Hrvata.
Zanimljivo je da se uobičajeno smatra kako nema većih Hrvata od hrvatskih branitelja, a branitelja je, kad se prije godinu dana zadnji put brojalo, više od pola milijuna. Točnije, 505.221 hrvatski muškarac i žena. I nijedan od njih nije junak ove pripovijesti, poštovani ministar i zastupnik, poznati domoljub i starčevićanac. U velikom državnom natjecanju za najvećeg Hrvata Zlatko Hasanbegović je dakle, u najboljem slučaju, osvojio tek skromno petsto pet tisuća dvije stotine dvadeset drugo mjesto, a drži se kao da je on lično, goloruk oslobodio zemlju i na kraju podigao trobojnicu na kninskoj tvrđavi.
“Ajde, Zlatko, ti”, rekao je Franjo Tuđman pošteno mu prepuštajući konopac zategnut na jarbolu. “Ti si za ovo ipak najzaslužniji.”
Zabavan je taj Zlatko Hasanbegović, ali dobro, nije jedini. Mnogo je njih poput njega, koji nam strogo propovijedaju o našim domoljubnim dužnostima premda su 1991. imali ozbiljnijih briga. Ovaj pojedinačni slučaj ne bi bio vrijedan spomena da nije jedne neodoljive osobitosti. U Hasanbegovićevim postupcima jasno se vidi jedna konstanta. Neustrašivi desničar ustrajno, od svojih mladenačkih dana pa do danas, u srednjoj dobi, jednako oprezno i strašljivo, kukavički, izbjegava otvoreno sukobljavanje. Nezadovoljan u stranci, željan moći i ugleda, napao je predsjednika Andreja Plenkovića i njegovog zagrebačkog gradonačelničkog kandidata Dragu Prgometa, ali nikako da krene oštro, izravno, prsimice na neprijatelja, nego sve nešto uvijeno i dvosmisleno poručuje. Obilazi kao mačak oko vruće kaše i kiša oko Kragujevca.
Jednako kao što je jednom davno puštao druge da ratuju za njega, našem se intendantskom naredniku ni sada ne gine. Gurnuo je jadnu Brunu Esih da pogine, otraga joj, iz zaklona, dovikujući upute. Pravi balkanski muškarac, poslao je ženu da napravi njegov posao. Pa tko ga ne bi sažalijevao? Vječni pozadinac Zlatko Hasanbegović.